Teran ili Istrijanac

Teran je vrlo stara sorta, o čemu govore i mnogobrojni povijesni podaci. Prvi pisani tragovi o vinu Teran datiraju krajem 14. stoljeća s podrucja Udina u Italiji, dok je prvi opis morfoloških karakteristika sorte Teran, koji se uzgajao u mjestu Barban u Istri, objavio čak davne 1824. godine kanonik Pietro Stancovich.

Tijekom 19. stoljeća Teran je bio dominantna sorta u Istri i prije zaraze filokserom zauzimao je oko 80 posto istarskih vinogradarskih površina. Zbog iznimne važnosti koju je Teran u Istri tada imao, postoji mnogo povijesnih zapisa o toj sorti, među kojima je jedan od najpoznatijih članak Carla Huguesa iz 1889. godine, naslovljen „Come si possa ingenetilire il Teranno“, objavljen u časopisu La provincia dell’Istria, u kojemu autor navodi probleme u proizvodnji Terana i načine kako poboljšati njegovu kvalitetu.

Osim toga, postoje i mnogi ampelografski opisi sorte Teran iz 19. i 20. stoljeća. Tijekom 20. stoljeća njegov udio u istarskom sortimentu postupno opada, ali i danas ostaje najzastupljenija autohtona crna sorta vinove loze u Istri i trenutno je nakon Malvazije istarske sorta koja se na tom području najviše sadi.

Teran se najviše uzgaja na području Istre, Slovenskog primorja i talijanske regije Friuli–Venezia Giulia, dok je u manjoj mjeri zastupljen i u nekim drugim proizvodnim područjima, kao što su Hrvatsko primorje, Makedonija i ostala područja.

Vrh mladice je otvoren, svijetlozelen, jako paučinasto dlakav, s blago izraženim antocijanskim obojenjem po rubu. Mladi listići su bakrenocrvene boje, jako izražene paučinaste dlakavosti u međužilnom prostoru i na žilama naličja. List je velik do vrlo velik, pentagonalan, najčešće trodijelan, slabo izraženih režnjeva. Postrani gornji sinusi lista su otvoreni, tek blago udubljeni.

Sinus peteljke je otvoren, pri bazi u obliku slova V. Lice lista je tamnozelene boje, dok je naličje lista jako paučinasto dlakavo i u međužilnom području i na žilama. Plojka je debela, žljebasto naborana, sa srednje izraženim udubljenjima između glavnih žila i s jako izraženom mjehuravošću između sitnih žila na licu lista. Žile su na plojci čvrste građe i jasno izražene. Peteljka lista kraća je od glavne žile plojke.

Cvijet je morfološki i funkcionalno hermafroditan. Grozd je srednje velik do velik, srednje zbijen, konusan, često s nekoliko kraćih krilaca. Peteljka grožđa je srednje duljine, odrvenjela i čvrste građe. Bobice su srednje veličine, okrugle, neznatno duže nego šire, tamnoplave boje, sa slabo izraženom pupčanom točkom. Kožica je srednje debljine, izraženog maška, a meso mekano i sočno, u punoj dozrelosti pod kožicom crvenkasto. Mošt je kiselkasto-slatkastog okusa, bez osobite arome ili s profinjenim mirisom višnje maraske.

S vegetacijom počinje srednje rano. Dozrijeva kasno, u IV. razdoblju. Jako je bujna sorta, dugih internodija na mladici. Ne pokazuje posebnu osjetljivost na gljivične bolesti i obično ne stradava od smrzavanja. Rodnost je visoka i redovita. S lošom oplodnjom i niskom rodnošću više je problema bilo ranije, kada na tržištu nije bio dostupan selekcionirani sadni materijal, dok su danas ti problemi rijetki. Postiže srednju razinu šećera u grožđu te visoku razinu ukupne kiselosti.

Teran je sorta koja se u Istri posljednjih godina nakon Malvazije istarske najviše sadi te mu je trend populacije uzlazan. Za širenje površina pod Teranom zaslužna je njegova autohtonost i posebnost, ali još više visoka kvaliteta dobivenih vina kakva se postiže posljednjih godina. Osim u Istri, Teran je danas dosta zastupljen te se dalje sadi i u Slovenskom primorju te talijanskoj regiji Friuli–Venezia Giulia.