Starohrvatski hrt

162

Po nekim pretpostavkama uzgajali su ih Kelti u našim krajevima još početkom željeznog doba. Dokaz tome su keltski novčići s njihovim likovima stari oko 4500 godina nađeni u blizini današnjega grada Bara (Ash, E. C., 1933).

Smjer širenja hrtolikih pasa išao je od jugoistoka prema sjeverozapadu preko naših krajeva. Konačno su se zadržali na Britanskom otočju i danas su tamo poznati pod imenom Grayhound (Levrier, B., 1983). Ostaci tih pasa u našim su se krajevima zadržali
u sjeveroistočnoj Bosni (Orašje, hrvatska enklava u Bosanskoj Posavini). Prema mišljenju Bauera i Leme (2008) oni su ishodište i dalmatinskog psa i istarskoga goniča. Osim na starim keltskim novčićima, možemo ih u likovnom obliku vidjeti i na starom grbu istočne Slavonije i Srijema (Banac, I., 1991).

Postoji i mišljenje da su prispjeli iz turskih uzgoja, no nemaju bliskosti s istočnjačkim hrtovima. Uzgajali su se sustavno za lov, ali i za tradicionalne trke pasa u sjeveroistočnoj Bosni. Zagrebačkim ljubiteljima pasa javila se 1978. godine skupina ljudi iz Orašja tražeći podršku protiv lovačkog savjeta tadašnje BiH, jer su njihovi predstavnici uspjeli isposlovati sudsku odluku po kojoj su stanovnici Orašja bili obvezni usmrtiti sve svoje hrtove (Horvath, neobjavljeno).

Na Veterinarski fakultet u Zagreb stigao je 1979. godine mužjak Bili, a kasnije i kujica Bilica o kojima je brigu vodio prof. dr. sc. Mario Bauer. Hrtovi su boravili na Klinici za unutarnje bolesti i služili su kao nastavna pomagala studentima sve do svoje smrti u poodmakloj dobi. Imali su potomke od kojih danas više ne postoje živući potomci. Tada je učinjen i pokušaj obnove pasmine uzgojem u najužem srodstvu, no nažalost neuspješno. Ipak, zapažanja tijekom tog pokusa dala su povod za promišljanje o načinu nastanka naših ostalih pasmina (Bauer i Lemo, 2008.)

Izumiranje vrlo starog oblika hrtova tek u naše doba indikator je dugotrajne stabilnosti, a potom nagle promjene čovjekovog odnosa prema psima. Također, pokazatelj je promjena u fauni i lovstvu, transformacije Bosanske Posavine iz nekadašnjeg raznolikog ruralnog krajolika u jednoličan industrijsko-poljoprivredni. Izumiranje ukazuje na oblike i intenzitet ovisnosti specijaliziranih formi pasa obziromna društvene odnose te gospodarske i ekološke prilike.

Profinjene linije tijela (tipične hrtolike), bijele dlake prošarane crnim ili narančasto-smeđim pločama, moguće mjestimično manje pjege. Dlaka je kratka, gruba i tvrda. Na donjoj strani repa te na stražnjoj gornjoj strani butina zamjetna je nešto duža tvrda dlaka. Visina mužjaka 60 do 70 cm, kuje nešto niže i finije građe. Dužina trupa ne prelazi značajno visinu u grebenu.

Glava je izdužena, u predjelu čela i potiljka šira no u engleskih hrtova. Prijelaz iz nosnoga hrpta u očne lukove je blag, a zatiljna kost nije osobito zamjetna. Zubalo je škarasto. Oči su živahne, velike i bademastog oblika. Uške nosi postrance i unatrag, dvostruko preklopljene. Nikad ih ne uspravlja jer su veće od onih u engleskih hrtova. Vrat je dug i suh. Leđa su kod mužjaka blago savijena s dugim mišićavim, tipično hrtovskim spojem između grudnog koša i sapi. Sapi su duge i slijede povijenost leđne linije. Rep je izrazito dugačak, ravan, a u mirovanju podvijen među stražnjim nogama. Leđa kuje su pretežito ravna, one su sitnije građe, a tijelo im je nešto duže u odnosu na visinu. Grudni koš je izrazito dubok i spljošten, a trbuh uvučen.

Mišićje plećki, butina i ostalih dijelova tijela je suho, plosnato i čvrsto. Noge su vrlo duge, suhe i izraženih tetiva.Kutovi lopatica i lakta su zatvoreni, kao i kutovi između stražnje potkoljenice i kostiju šapa. Brzi su, izrazito okretni, ustrajni i izdržljiviji od engleskih hrtova. Uz to su i mnogo otporniji na hladnoću. Starohrvatski hrt je reliktna pasmina hrtova s ruba Panonske nizine. Tipična je njihova velika izdržljivost te sposobnost za život u položaju seoskog psa.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.