Četrun – najstarija vrsta agruma

Stablo je zimzeleno, grmoliko i stablasto, nepravilne krošnje sa slabo izraženim deblom i kratkim bodljikavim granama. Naraste 3 do 5 m, zavisno o sorti.

Listovi su krupni, jajoliki, zaobljenog vrha s kratkom, slabo uočljivom peteljkom bez krilaca te sa sitno nazubljenim rubovima. Lice listova je tamnozeleno a naličje svjetlije. Mladi vršni prirasti su ljubičaste boje, slični limunu. Cvjetovi su dvospolni, mirisni i grupirani u grozdastu cvat koja ima 3 do 12 manjih cvjetova s bijelim laticama crveno obojenih rubova. Cvijet ima 30 do 50 prašnika kratkih niti i dugi mesnati tučak s plodnicom koja ima 10 do 12 pregrada.

Plodovi su krupni, slični krupnom limunu, hrapave izbrazdane kore i ispupčenim vrhom. Ispod korice (epikarpa) je deblji bijeli sloj (mezokarp) koji je srastao s kriškama (endokarpom) koje su međusobno odijeljene opnom. Broj kriški odgovara broju pregrada u plodnici. Kriške su slabo sočne, a postoje sorte, skoro bez soka, kao, primjerice, „Budina ruka“.

Četrun je vrlo osjetljiv na niske temperature zbog čega ga, u našim uvjetima, treba saditi na toplim i zaštićenim položajima južne Dalmacije, u vrtovima pored kuća. Preporučljivo ga je cijepiti na podlogu Poncirus trifoliata kako bi se popravila njegova otpornost na niske temperature. Također, ne podnosi ni tropske temperature pa se uzgaja na području Korzike, na jugu Grčke, Italije i Crnogorskog primorja.

Sorte su podijeljene na dvije skupine: sorte kiselog mesa koje imaju cvjetne pupove i mladice crvenoljubičaste boje i kiselu pulpu. U ovoj skupini je najznačajnija sorta Diamante koja je ujedno i najvažnija talijanska sorta uz sortu Etrog. Budući da je četrun osjetljiv na virusne bolesti exocortis i tristezzu, jedan selekcionirani klon Etroga se koristi kao biljka indikator za testiranje agruma na viroid exocortis. Ovoj skupini pripada i sorta Budina ruka koja sliči ruci s dugim prstima koji su pri vrhu zavijeni. Ona ima vrlo malo mesa kiselog okusa i debeli bijeli dio ispod vanjske kore (mezokarp). Plodovi se, zbog zanimljivog oblika, koriste za dekoraciju.

Sorte slatkog mesa imaju cvjetne pupove bijele boje, a mladice su uobičajeno zelene. U ovoj skupini ističe se sorta Korzikanski koja se, pored sorte Diamante, smatra najboljom za proizvodnju slastica. Ovoj skupini pripada i sorta Salo koja se uzgaja na sjeveru Italije (Gradsko jezero). Otpornija je na niske temperature jer se nakon dužeg vremena aklimatizirala.

Domaći pripada skupini sorata kiselog mesa. Plodovi su neujednačene krupnoće, a na istom stablu plodovi mogu biti različitog oblika. Prosječna težina ploda je 900 g. Kora je hrapava, naborana, vrlo aromatična, s debelim i slatkim mezokarpom. Pulpa je svijetle boje i kisela s mnogo sjemenki. Četrun se koristi za dobivanje eteričnih ulja, za pravljenje likera, a od kore s mezokarpom se prave ušećereni listići slični arancinima.