Golubača ili krastava krasnica

493

Gljivu je prvi opisao njemački mikolog Jacob Christian Schaffer 1762. godine. Nadjenuo joj je latinski naziv Agaricus virescens, u vrijeme kada je većina stapčara s listićima bila smještena u rod šampinjona. Švedski mikolog Elias Magnus Fries premjestio je golubaču u rod Russula 1836. godine.

Vrsta nije brojna, ali ima velik areal na području Euroazije, a nalazi se i po Sjevernoj Africi. Vrsta koja raste po Sjevernoj Americi nije čista, već himera sastavljena od još jedne ili dviju vrsta. Raste po šumama listača gdje joj osobito odgovaraju hrast, obična bukva i pitomi kesten.

Ektomikorizna je gljiva. Klobuk je u početku bačvast, kasnije postaje konveksan do izravnan, a u središtu je udubljen poput koncentričnog bazenčića. Sa starošću dosegne širinu od 5 do 15 cm. Središte klobuka je zeleno zbog zelene boje kutikula. Od otprilike polovine klobuka kutikule su rjeđe. Boja klobuka koji nije prekriven kutikulama varira od gotovo bijele do mliječno-zelene ili do blijedo-plave boje.

Sa zrelošću zelene kutikule u središtu blijede i prelaze u mat smeđkastu oker boju. Klobuk je baršunast i suh. Listići su pri- čvršćeni za stapku ili gotovo slobodni, gusti, bijele do krem boje, vremenom tamne. Stapka je krta i suha, glatka, bijele ili krem boje, blago smeđi vremenom. Nema prstena, visine je od 3 do 8 cm, promjera od 1,5 do 4 cm, cilindrična ili vretenasta. Baza se kod nekih primjeraka sužava. Meso je bijelo, krto, gusto i ne mijenja boju nakon što se razreže. U ruci se drobi poput krede pa je to korisna karakteristika za raspoznavanje. Otisak spora je bijele do krem boje.

Miris nije intenzivan, okus je blag i podsjeća na orašaste plodove, intenzivira se sušenjem. Predstavlja jednu od najukusnijih gljiva unutar roda Russula.

Vrijeme sakupljanja je Od lipnja do studenog, a u pojasu uz Jadransko more i do kraja studenog.

Ugljikohidrati čine glavninu plodnih tijela, 11,1 % od njih čine šećeri od kojih značajan udio čini manitol. Lipidi, odnosno masti čine do 1,85 % suhe tvari. Najvažnije masne kiseline uključuju palmitinsku, stearinsku, oleinsku i linolensku. Prisutno je nekoliko aktivnih komponenti.

Sto grama suhe tvari sadrži 49,3 µg tokoferola i 0,19 mg karotenoidnog pigmenta likopena. Od organskih kiselina prisutne su oksalna, malična, limunska i fumarna kiselinu. Sadrže i fenolnu komponentu 4 – hidroksibenzojeve i cinamične kiseline. Općenito, krasnice u svom sastavu sadrže vitamine PP, C, B1, B2, F, značajnu količinu hranjivih vlakana, saharida, odnosno jednostavnih ugljikovodika, masnih kiselina i lecitina. Od minerala sadrže kalcij, fosfor, željezo, magnezij, natrij i kalij.

Vitamin PP pronađen u krasnicama, odnosno jedan od oblika vitamina B3 sudjeluje u razmjeni ugljikovodika, poboljšava rad srca, krvožilnog i živčanog sustava. Koži daje elastičnost i svježi izgled. Vitamin E kao antioksidans, poboljšava prijenos kisika u tkiva, hrani kožu i mukozne membrane i sprječava njihovo sušenje. Vitamin C važan je za normalan rad imunosustava, sprječava djelovanje slobodnih radikala kisika u klijetkama i jača krvne žile. Vitamini grupe B sudjeluju u svim vidovima izmjene tvari u sastavu enzima koji ubrzavaju biokemijske reakcije, sprječavaju razvoj anemije i oboljenja živčanog sustava.

Krasnice opterećuju jetru ljudi kod kojih je funkcija tog organa narušena. Ne preporučuju se djeci do sedme godine života jer im je enzimski sustav jetre nedovoljno aktivan za otpuštanje kemijskih produkata iz organizma.

Većina autora tvrdi da ju je gotovo nemoguće zamijeniti s nekom drugom vrstom gljive, no u praksi se dogodio slučaj otrovanja zelenom pupavkom (Amanita phalloides).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.