Tikvasta puhara

1295

Tikvastu puharu je kao pripadnicu porodice Agaricaceae prvi u znanstvenoj literaturi opisao južnoafrički mikolog Christiaan Hendrik Persoon 1796. godine, inače poznat kao znanstvenik koji je nadopunio Linneovu klasifikaciju.

Na Tibetu bi ih spaljivali, gnječili i smjesu koristili kao sirovinu za pridobivanje tinte. U Sjevernoj Americi je primijećeno kako u njima uživaju leteće vjeverice. Kod pasa koji se igraju njima može iziritirati dišni sustav.

Opis: visine je od 5 do 8 cm i širine od 1,5 do 6 cm. Dok je mlada, čitava je bijele boje. Ima kuglasto plodno tijelo na vrhu kojega je ponekad malena izbočina iz koje prelazi u široku stapku. Prekriveno je kratkim bijelim bodljama i bubuljicama koje otpadaju na dodir nakon čega ostaje mrežasti uzorak. Meso mlade gljive je bijelo, spužvasto i elastično, slabe i ugodne arome. Kako gljiva dozrijeva postaje smeđa, unutrašnjost plodnog tijela postaje šuplja i ispunjena sporama i stvara se otvor na vrhu. Bazidije su čunjastog oblika i nose po četiri kuglaste, maslinastozelene spore debelih stjenki. Otisak spora je maslinastosmeđe boje.

Izbacivanje spora iz otvora podsjeća na topovski plotun, a do toga dolazi kada kapi kiše padnu na plodno tijelo ili u slučaju dodira životinje ili čovjeka. Mehanizam izbacivanja spora snimljen je Schliernovom fotografijom kod koje se koristi tehnika snimanja pokreta zraka. Utvrđeno je da je dovoljno da na klobuk sa stabla padnu kišne kapi promjera 1 mm pa da se spore izbace brzinom od 100 cm/s i formiraju oblak visine 1 cm jednu stotinku sekunde nakon ispaljivanja. Prilikom jednog ispaljivanja može se osloboditi milijun spora.

Rasprostiranje i stanište: široko je rasprostranjena vrsta, nalazi se po svim kontinentima, izuzev Antarktika. Rastu u listopadnim i crnogoričnim šumama, na travnatim šumskim čistinama, u poljima, vrtovima i duž cesta. Rjeđe dolaze pojedinačno, a češće raštrkane ili u grupama. Mogu se pojaviti i kao vilinski prsteni.

Vrijeme sakupljanja: od lipnja do studenog.

Kemijski sastav: smatra se da ima veći udio bjelančevina nego mnoge druge gljive. Sadrži ugljikohidrate i nekolicinu mikronutrijenata, a predominantne masne kiseline su linolna, oleinska i palmitinska. Što se tiče nutricionističke vrijednosti na 100 g gljive dolazi 42 g ugljikohidrata, 10,6 g masti, 44,9 g bjelančevina te od minerala 5,5 mg željeza, 0,6 mg mangana i 0,5 mg cinka. Sadrži derivate sterola koji isparavanjem daju ovoj vrsti specifičan miris i okus.

Upotreba: tikvaste puhare treba sakupljati isključivo dok su mlade i bijele, odnosno dok je meso potpuno bijelo. Kada sazriju i posmeđe postanu nejestive. Mogu se narezane pržiti na maslacu ili pohati, a mogu se kuhati pa dodavati juhama umjesto knedli. Ukusne su s jajima.

Ljekovitost: postoje brojni izvještaji kako konzumacija jestivih gljiva iz roda puhara zaustavlja bolove. Navodi se kako su dobre za liječenje bolova u želucu, smanjenje znojenja i kašlja te za zaustavljanje krvarenja.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.