Lipicanac

Izvorno uzgojno područje je Lipica u Sloveniji, a uzgoj se proširio na Hrvatsku, Austriju, Mađarsku, Bosnu i Hercegovinu, Rumunjsku, Vojvodinu, Srbiju, Crnu Goru, Italiju, Slovačku, Makedoniju, SAD i Dansku, a u manjem broju u još neke zemlje.

Gojidba lipicanske pasmine konja u nas predstavlja tradicionalni uzgoj koji je u svojem jednom dijelu izvorno naš (linija Tulipan), dakle ona je baštinjena pasmina. Lipicanski je konj nastao na bivšoj ergeli bečkog dvora u Lipici, na području Krasa. Ergela je osnovana 1580. godine zbog potreba bečkog dvora za lakšim tipom zaprežnog konja.

Uzgoj je u početku počivao na kobilama i pastusima španjolskog i napuljskog podrijetla, a s vremenom utjecaj na daljnju izgradnju pasmine imali su i ostali kvalitetni uzgoji onog doba u Europi. Rezultat toga jesu današnje linije i rodovi lipicanske pasmina konja. Osnivači linija, njihovi začetnici u XVIII. stoljeću jesu pastusi Convesano i Neapolitano napuljske pasmine, Favory i Maestoso kladrupske pasmine, te pastuh Pluto danske pasmine.U XIX. st. stvara se nova linija pastuha Siglavy (arapski pastuh – začetnik linije). U to vrijeme također dolazi do stvaranja dviju zasebnih linija pastuha, hrvatske Tulipan i madžarske Incitato. U Hrvatskoj danas imamo 11 živućih rodova kobila: Traviata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Englanderina.

Leđa su duga, cesto nešto spuštena, ali vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Prsni koš je dosta širok i dubok, a rebra zaobljena. Lopatica je duga i dobro položena, a podlaktica kratka izazivajući visok hod, akciju prednjih nogu, što je posebna odlika lipicanaca, a naslijeđena je od španjolskih konja. Noge su koščate i jake, zglobovi su vrlo dobro razvijeni, široki, čvrstih tetiva kao i kopita. Rep i griva imaju snažnu i gustu strukturu. Lipicanci su najčešće sive boje dlake, koja u dobi od 8 do 10 godina potpuno izbijeli.

Karakterizira ga dobra ćud, velika poslušnost, sposobnost za dresuru, izvanredni hodovi te sigurnost. Prirodno je nadaren za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču), nadmašujući tako sve ostale pasmine konja koje nemaju andaluzijske krvi. Prvobitno se uzgajao na teškom kraškom terenu i njemu se prilagodio, ali je isto tako pokazao da se može dobro prilagoditi i drugim terenima, prije svega ravničarskim. U Hrvatskoj je najviše utjecaja imao u Slavoniji jer je u ono vrijeme zadovoljavao tadašnje gospodarske potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi s malim zahtjevima za hranom.

U športskom smislu danas nije posebno interesantan zbog manjeg tjelesnog okvira, osim u zaprežnom športu, ali zato je izvanredan školski konj, te konj za vožnju i rekreativno jahanje. Na taj način pronalazi svoju gospodarsku opravdanost u uzgoju. Prema matičnoj evidenciji HSC-a 2000. godine u Središnjem matičnom upisniku ukupno je upisano 535 grla svih dobnih kategorija. Kako se radi o tradicionalnoj pasmini u Hrvatskoj čiji se uzgoj proteze i na druge zemlje, smatramo da nije ugrožen, no s obzirom na njezin kulturološki značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite.

Očuvanje baštinjenih linija i rodova lipicanske pasmine konja provodi se kod nas putem državne ergele lipicanaca, odnosno udruga uzgajivača. Uzgoj je potrebno poticati putem novčanih poticaja te sam uzgoj – pasminu promovirati kao konja pogodnog za rekreativno jahanje, vožnju u zaprezi ili pak kao grlo za dresurno jahanje.