Štuka – riječni vuk

Štuka je grabežljivac koji se hrani cijele godine, ali razloga za vjerovanje da tek u ovo doba godine (krajem godine) počinje puna sezona na ovu ribu ima nekoliko.

Dva su najvažnija. Prvo, štuka osjeća da dolazi zima i vrijeme kada će na raspolaganju imati manje, malo, pa i nimalo hrane, pa se počinje intenzivno hraniti i tako stvarati zalihe u tijelu za lakše preživljavanje posnih dana. Drugo, sa zahlađenjem vode, sitna riba – štukina hrana, povlači se i sve je ima manje u vodi, pa mamci ribolovaca (kederi i varalice) imaju više izgleda da se štuka lakše i prije zaleti na njih. I treće, vegetacija dolaskom zime i hladnijih dana pada na dno i omogućuje ribolovcima lakše pretraživanje vode i ribolov.

Štuka je lako prepoznatljiva riba i ne treba je posebno opisivati. Zovu je i riječnim vukom. Napada u stvari sve što se miče kada se hrani, pa i ribe i životinje veće od sebe. Tvrdi se da je među ribama najproždrljivija. Osim riba, žaba, miševa i sličnih životinja, ona lovi i manje patke i guske. Stari alasi s Dunava u Srijemu pričali su da se znalo dogoditi da štuka i dijete odvuče pod vodu. U Rusiji je zabilježen slučaj da je jednog četverogodišnjeg seoskog dječaka štuka uhvatila za nogu i odvukla pod vodu. U mnogim zemljama ribari vjeruju da je staru štuku opsjeo vrag i da ona onda napada ljude. Ta je bajka nastala zato što se nekada vjerovalo da postoje štuke – metuzalemi koje mogu živjeti preko 200 godina. Moderna znanost tvrdi da je životni vijek štuke oko 30 godina.

Narod u Posavini vjeruje da se u glavi štuke nalazi cijela muka Isusova: šiba kojom su tukli i šibali Isusa, koplje kojim je proboden, čavli kojim su mu pribili ruke i noge na križ, čekić, kruna… Naime, kada je Isus umirao na križu sve su ribe mirovale, samo se štuka prćakala i lovila ribe. Zato ju je Isus kaznio i stavio joj u glavu sve te stvari kojima je mučen. U štukinoj glavi se zbilja nalaze kosti koje sliče na sve navedene stvari.

Štuka može narasti i preko 20 kg težine. Godine 1986. u Kupi je Marijan Pelc ulovio štuku tešku 19,30 kg i dugu 128 cm. To je hrvatski rekord svih vremena. Rekord po Veleulovu – zlatnoj udici Hrvatske drži Tomislav Tominac koji je 2009. na Vemeljskom dunavcu ulovio štuku tešku 17 kg i dugu 123 cm. Štuku ribiči najčešće love živim mamcima – živim ribicama – kederima, ali i umjetnim mamcima varalicama.

U ribolovu kederima ribolovci sada najviše koriste tzv. balerinu i to balerinu sa slobodnim plovkom. Za ribolov slobodnim plovkom sistem se slaže tako da se na osnovni najlon prvo navuče (sveže) graničnik kojim se kontrolira dubina do koje će plovak puštati mamac da ide pod vodu. Zatim se navuče plovak, pa olovo i na kraju (kao predvez) sajlica s trokukom ili dvokukom udicom. Slobodna balerina omogućuje mamcu – kederu slobodno kretanje pa se ovaj sistem koristi na čistim vodama gdje nema granja, trave i sl. gdje bi se keder mogao zavući.

Drugi način, odnosno sistem ribolova štuke s kederom je tzv. paternoster sistem. On se koristi u situacijama kada se lovi na zatravljenim vodama ili u blizini granja i drugih sličnih zadijeva u vodi. Sistem onemogućuje kretanje mamcu – kederu izvan zone u koju se postavi, a time i njegovo nekontrolirano zavlačenje pod granje, u travu ili sl. Paternoster sistem se montira tako da se prvo na osnovni najlon postavi fi ksni plovak. Na kraj najlona se montira olovo (može i teže od nosivosti plovka), a sa strane (kao brk) predvez – čelična sajlica s udicom dvokukom ili trokukom na koju se postavlja keder.

U oba slučaja „štukarica“ se može postaviti na klasični štap direktaš (bez role), ali je efi kasniji ribolov s jačim štapom (teleskopom ili štek) i rolom većeg kapaciteta kalema, kojima se bolje, lakše i preciznije može plasirati mamac na željeno mjesto, a potom kontrirati, zamoriti i savladati i velika štuka.