Dalmatinski puran

Smatra se da su prvi purani u Dalmaciju došli iz Italije. Tradicija uzgoja dalmatinskih purana ili tuka datira vjerojatno od kraja 16. stoljeća, a i naknadno su zabilježene introdukcije američkog brončanog i zagorskog purana.

Dalmatinska tuka vjerojatno je nastala križanjem starih domaćih populacija tuka s ove dvije pasmine u ekstenzivnom sustavu uzgoja. Po kvaliteti se ističu križanci domaćih tuka i američkog brončanog purana.

Tajnik zemaljskoga gospodarskog vijeća kraljevine Dalmacije Alfons Hribar početkom 20. stoljeća ističe da dalmatinska tuka rijetko dosegne težinu od 4 kg te da je potrebno više pažnje posvetiti njenoj boljoj ishrani i njezi. Purani se i danas uzgajaju na tradicionalni način, u manjim jatima od 4-20 tuka.

Rasplodno jato čine purice i purani u omjeru 3:1 do 7:1. Purica u jednom ciklusu snese oko 20 jaja od kojih se obično izvali 18 purića.Tuke se drže na otvorenom, gdje same pronalaze hranu: travu, djetelinu, skakavce, ostale kukce, otpale masline, murve i drugo voće. Dopunski im se daje prekrupa, salata, lupine luka, kupus i drugo, dok se purićima daju koprive, jaja, kuhana riža i mljeveni kukuruz.

Dalmatinska tuka ima dugu i široku glavu s čvrstim, blago savijenim kljunom. Vrat je dug, neoperjan, ispunjen crvenkastomodrim bobicama, posebno izraženim kod purana. Prsa su široka, a tijelo kompaktno i snažno. Noge su duge i čvrste.

Spolni dimorfizam je dobro izražen, pri čemu je puran krupniji od pure. Na prsima ima osebujan čuperak, keficu, građenu od modificiranog perja. Purani se lako raspoznaju u vrijeme šepurenja kada nakostriješe perje, a rep lepezasto šire.

Postoje tri osnovna tipa: crni, brončani i smeđi. Kod crnog je boja perja potpuno crna bez posebnih šara i odsjaja. Kod brončanog je temeljna boja crna, uz prisutne zelenometalne, smeđe i svijetle preljeve te bijeli obrub perja. Zabilježene su i tuke, kod kojih dominira smeđa boja perja. Težina odraslih purana je 5-7 kilograma, a purica 3,5-4 kg.

Proširena je u dalmatinskom zaleđu, posebno na području Ravnih kotara, Bukovice, Benkovca i NP Krka te Dalmatinske zagore. Stanje populacije je nepoznato, ali trend je u opadanju, posebno nakon Domovinskog rata.