Konzerviranje krme

U različitim klimatskim uvjetima postoje razdoblja obilnog rasta krmnih usjeva, ali i slabog ili gotovo nikakvog rasta. Tijekom sezone intenzivnog porasta, osobito za toplog i kišovitog vremena, u pravilu će biti viška voluminozne krme, dok ga u hladnom i suhom dijelu godine nedostaje.

Za optimalno korištenje proizvedenih krmnih usjeva potrebno je kvalitetno upravljanje poslovima. Tijekom razdoblja intenzivnog rasta krmnih kultura, stoka mora biti hranjena tako da ne uzima više grube krme nego joj je stvarno potrebno za uzdržne potrebe i kvalitetnu proizvodnju: restriktivna ispaša ili bez ispaše. Koliko je god moguće, potrebno je spriječiti gubitak krme gaženjem ili neprikladnom ispašom.

Svaki višak krme mora se sačuvati za razdoblje nedovoljnog ili nikakvog rasta na travnjacima i pašnjacima. Ako usjev ostavimo na polju, glavnina mase će propasti ili će biti vrlo nekvalitetna. Stoga je potrebno viškove skinuti s polja i na neki način sačuvati za nepovoljni dio godine. Optimalno vrijeme za skidanje jest različito. Što je biljka mlađa, to je hranjivija, ali daje manji prinos te je vrijeme košnje kompromis između hranjivosti i sposobnosti siliranja te prinosa. U pravilu je za trave najbolje vrijeme košnje u fazi razvoja do 10 % klasova, a leguminoze u fazi ranog pupanja.

Ranijom košnjom omogućuje se veća mliječnost krava uz znatno manji utrošak koncentratnih krmiva i krmnih smjesa što pojeftinjuje proizvodnju. Krmne kulture ne mogu se očuvati bez poduzimanja određenih prikladnih mjera. Zbog niskog sadržaja suhe tvari, u pravilu, usjev bi se brzo pokvario nakon košnje, a razlog su biokemijski procesi kao disanje, utjecaj plijesni i truljenje.

Postoji nekoliko načina konzerviranja proizvoda ili usjeva visokog sadržaja vode. Većina tih metoda najprije je razvijena za konzerviranje ljudske hrane (mesa, voća i povrća), a to su pasterizacija, sterilizacija i zamrzavanje, no ti su procesi neprimjenjivi u spremanju stočne hrane jer su preskupi.

Dvije su vrste metoda konzerviranja stočne hrane: sušenje (prirodno ili umjetno) i zakiseljavanje (biološko, spontano ili umjetno) pod anaerobnim uvjetima. Prirodno sušenje (spremanje sijena) mnogo je raširenije od umjetnog, u prvom redu zbog visoke cijene i veće potrebe za mehaniziranjem procesa umjetnog sušenja. Biološko zakiseljavanje, tj. siliranje, također je vrlo dobra mogućnost konzerviranja krmnih usjeva. Sušenje u polju potrebno je eventualno samo u ograničenom opsegu.

Prema tome, ova je metoda puno manje ovisna o klimatskim prilikama nego što je to proizvodnja sijena. Kod pripreme silaže problemi se više odnose na skladištenje konzervirane mase.