Kod spremanja sijena vrlo je važno skratiti razdoblje zadržavanja pokošene mase u polju. Zato se traži velika brzina sušenja, koja u polju ovisi o osobinama usjeva i tretiranju, uglavnom mehaničkom.
U svrhu mjerenja učinaka određenog tretmana ili razlika u sušenju između usjeva neophodno je povremeno mjeriti sadržaj suhe tvari još u polju. Razlike u brzini sušenja mogu se određivati i u kontroliranim, laboratorijskim uvjetima. Na polju nije potrebno istraživati cijelu površinu, nego nekoliko manjih ploha (50 – 100 m2) na reprezentativnim područjima i podijeliti ih na pola ili na četvrtine. Uzorci za određivanje suhe tvari moraju se uzimati 2 – 3 puta dnevno (npr. u 8, 12 i 16 sati).
U tu svrhu sa svake plohe ručno se uzima uzorak (u plastičnu vreću), a od njega se uzimaju poduzorci strojno ili ručno. Uzorci se zatim suše na 105 °C do konstantne težine.
Mjerenje gubitaka suhe tvari za vrijeme sušenja u polju dosta je teško. Ti su gubici zapravo razlika između sadržaja suhe tvari u tek pokošenoj masi i sadržaja suhe tvari u masi skupljenoj s polja nakon sušenja. Uzrokuju ih: disanje stanica pokošenih biljaka,
mehaničko tretiranje usjeva, otpadanje lisne mase (posebno kod leguminoza), mikroorganizmi i kiša. Za točno utvrđivanje navedenih gubitaka potrebno je travnu masu vagati prije i poslije sušenja i istovremeno uzimati uzorke za analize. Vagati se mora na polju, primjerice mostnom vagom za stoku nakon skupljanja ukupne količine krme s pokusne plohe (oko 100 m2).
Prije vaganja uzimaju se uzorci i poduzorci. Ako želimo 95 % sigurnosti, potrebno je uzeti veliki broj uzoraka sa svake plohe kako bi srednja vrijednost bila što točnija, no to je vrlo teško izvesti, posebice s materijalom koji nije potpuno suh. Takav bi materijal zato trebalo podijeliti nakon sakupljanja, a kasnije svaki dio uzorkovati posebno. Čak i kod vrlo preciznog vaganja i uzorkovanja preporučuje se provesti takav tip eksperimenata s četiri ponavljanja po tretmanu.







