Medonosno i peludno bilje

Život pčela usko je povezan sa životom biljki u prirodi.

Pčele sa cvjetova skupljaju nektar i pelud. Sve biljke ne mede jednako. Jedne luče vrlo mnogo nektara, druge mede malo ili nimalo. Najveći broj biljki istovremeno daje nektar i pelud. Ima biljki koje daju obilje peluda, a nektara nemaju. Pčele rado sakupljaju iz zrelog voća, grožđa i drugih slatkih plodova sok koji im može poslužiti za proizvodnju meda.

Nektar

Nektar je sladak sok koji u cvjetovima luče žlijezde nektarije, a sastoji se uglavnom od vode i šećera. Nadalje u njemu ima u malim količinama minerala, eteričnih ulja, organskih kiselina i zrnaca peluda. Postotak šećera u nektaru varira u vrlo velikom rasponu, te se kreće od 3 do 72%, a vode u obrnutom omjehi od 28 do 97%. Pčele najživlje rade kad nektar sadrži oko 50% šećera, dok nektar s manje od 4,50% šećera pčele ne sakupljaju. Glavna je svrha nektara u cvijetu da privuče kukce da oplode cvijet.

Kad je cvijet oplođen, lučenje nektara naglo opada. Sabiranjem nektara obično je zauzeto oko 70% pčela sabiračica, dok oko 30% unosi pelud. Kad najjače medi, sabiranjem nektara mogu biti zauzete sve sabiračice. Omjer sabiračica zauzetih sabiranjem nektara i onih koje su zauzete skupljanjem peluda zavisi o jačin’i jedne i druge paše. Pored cvjetnih nektarija mogu se razviti nektarije i na drugim dijelovima biljke. Tako proljetna grahorica i neke vrsti grahora imaju nektarije iza zaperaka i u pazušcima listova, dok trešnje, višnje, salate i neke druge biljke u stanovitim uvjetima mogu imati nektarije na rubovima i donjim dijelovima lista.

Medljika

Medljika, medna rosa, medun ili mana javlja se u povoljnim godinama na šumama bjelogorice i crnogorice u ogromnim količihama.

Pčele medljiku unose u košnice, od nje proizvode med i hrane leglo. Medljike najviše zna biti na hrastovim šumama u Slavoniji, u okolici Siska i Turopolja. Medljiku s jele i smreke dobivamo u Sloveniji, Gorskom kotaru, a ponešto u Lici i Bosni. Prvu medljiku u svibnju na hrastu proizvode štitaste uši (Coccidae). One izgledaju poput malih sitnih štitova. U toku svojeg razvoja dostignu promjer od 3 m/m. Kađ uš dozri, izleže mnoštvo malih sitnih jajašaca. Zatim stara uš ugine. Pod njezinim oklopom jajašca prezime do slijeđećeg proljeća. Onda se iz njih izlegu mlade uši i raziđu po mladicama i listu krošnje. Uši svojim rilcem sišu sok i pomoću posebnih organa proizvode medljiku. Prema tome, medljika ne prolazi kroz probavne organe kukca.

Razvitak ušenaca traje oko 25 dana. Za to vrijeme ima medljike. Pored štitastih uši na hrastovim šumama nekih godina medljiku u lipnju proizvode lisne uši (Lachnidae). Ta se medljika češće javlja na niskim vlažnim terenima.

Pčele se na medljici razvijaju, roje i grade saće. Medljika može dati jedno do dva vrcanja. Lučenju medljike na hrastu pogoduju tople noći i lijepi dani sa mnogo jutarnje rose. Medljiku najčešće onemogući kišno vrijeme. Ako je sušno vrijeme, medljika se suši još na grani, pa je pčele teško sabiru i tim unos bude smanjen. Nekojih godina nema ušenaca pa ni medljike. Ali kad se ušenci namnože, jednom u sedam godina, medljika bude vanredno bogata. Na dobroj hrastovoj medljici jake pčelinje zajednice mogu sabrati do 50 kg meda.

Medljiku na vrbi proizvodi vrbova uš (Lachnus viminalis). Na prostranim vrbacima pored Dunava i Drave može biti medljike ljeti, a i kasno u jesen. Ona se vrlo brzo znade skrutiti još na grani, pa tako i u saću. Za zimu je vrlo pogibeljna. Med je od hrastove medljike tamnocrvenkast. Bez mirisa je i gust, pa se teško vrca. Oporog je okusa i pali u grlu. Tražen je u izvozu. Kod nas je manje cijenjen. Ljeti ostaje tekuć 2—3 mjeseca. U jačim zimama pčele na njemu dobiju grižu i stradaju.

Medljika na jeli može doći u lipnju, srpnju, kolovozu, pa i kasnije. Proizvode je lisne uši (Lachnidae). Smrekova medljika zna doći već na početku svibnja. Ovu medljiku u prvom redu proizvodi uš Lecanium hemicryphum, a nekad i Lachnidae. Lučenju medljike na jeli pogoduju hladne noći i vrući dani. Utjecajna su i zračna strujanja i još neki nepoznati faktori. U pojedinim je krajevima česta, a negdje je nema gotovo nikad. Poznata su mjesta gdje je medljika uvijek tekuća, a i mjesta gdje se odmah kristalizira. Takav je slučaj s medljikom u Fužinama, Liču, Driveniku i još nekim mjestima ,u Gorskam kotaru. Zato je med od te medljike zimi vrlo pogibeljan te se mora izvrcati. Kristalizacija se pripisuje velikom postotku melecitoze koju pčele ne mogu da probave, nego dobiju grižu i proljev od čega propadnu.

U našoj zemlji med od jelove medljike smatra se lošijim od cvjetnog meda, ali za izvoz dolazi na prvo mjesto. Po boji je tamnozelenkast, poput nafte. Miriši po smoli crnogorice. Ugodan je za jelo. Od smreke je med svijetao, sličan cvjetnom medu.

Pelud

Pelud se sastoji od vrlo sitnih zrnaca različitog oblika, boje i krupnoće. Nastaje na cvijetu. na vrhovima prašnika u prašnim kesicama (anterama). Pelud je zapravo muško sjeme (sperma) biljki kojetn je glavna svrha da oplodi ženske organe cvijeta radi zametanja ploda.

Budući da ima vrlo velik postotak bjelančevina i kompletno sve vrste vitamina u najboljem omjeru, idealna je hrana za pčele bez koje one ne bi mogle opstati. Pčele jednako marljivo sabiru i pelud i nektar. One ga na cvijetu slažu na zadnje nožice, nose u košnice gdje ga odlažu u saću. Nabijajući ga u saće, pčele peludu dodaju fermente, i njihovim se utjecajem za stanovito vrijeme pelud kemijski bitno promijeni. Takav pelud postaje puno vredniji za prehranu pčela.