Kako se uklanjaju uzroci rojenja

1695

Postoje unutarnji i vanjski faktori koji mogu takav nagon upravo potencirati.

pcele

Stješnjavanje legla

Najobičnije su smetnje satine sa zatvorenim medom koje se nalaze uz leglo, a isto tako i preveliki slojevi meda na plodišnim okvirima. Ako pčele unose novi med od neke obilnije pretpaše, smještaju ga unutar ovih mednih ograda, te još više ograničavaju maticu u leženju. Štaviše, i nedovoljan prostor u medištu, koje je zaliveno nektarom, može uzrokovati stješnjavanje zalege.

Unošeni nektar sadrži oko 50% vode koju pčele moraju razmještajem po stanicama isparivati. Ponekad tako deponiraju privremeno male kapljice nektara čak i na stijenke stanica s mladim leglom. Tako se dešava da ni najveći plodišni okviri nisu izuzetak.

Poneki naši krajevi, naročito tereni uz rijeke, obiluju peludnom pašom u tolikoj mjeri da se mogu naći s jedne i s druge strane legla satine upravo nabijene peludom što također smeta razvoju legla. Lošu praksu umetanja umjetne satne osnove među leglo treba izbjegavati. Nepravilno izgrađene satine, s istegnutim, suviše dubokim ili preplitkim stanicama koje nisu za leglo, smetaju matici u prelasku na pravilnije saće koje se iza njih nalazi.

Stješnjavanje pčela u gnijezdu može da dođe uporedo s navedenim stješnjavanjem leženja. Suvišak mladih pčela, koje zbog svoje prekobrojnosti nemaju prilike hraniti leglo, dakle vršiti one poslove koje bi inače prema njihovoj dobi trebalo da vrše, pospješuje rojenje. Mlade pčele koje izlaze iz stanica neprestano potiskuju one koje su na leglu, na periferiju gnijezda. Ove potisnute hraniteljice, jer nemaju drugog posla, čiste ondje stanice u koje matica, kad naiđe, polaže jaja. Tako one opet dobiju privremeno zaposlenje hranjenjem toga legla. Međutim, tempo leženja matice sve više zaostaje za tempom porasta broja hraniteljica pa se njihova nezaposlenost konačno očituje u izgradnji matičnjaka.

Iako se opisana situacija stvara u svim pčelinjim zajednicama, ipak u svima ne dolazi do rojenja, Zato je u najnovijoj američkoj pčelarskoj praksi glavni dio rada usmjeren na to da u plodištu ne dođe do stješnjenja odnosno do nezaposlenosti ovih potisnutih pčela hraniteljica. Tako su kasnija iskustva potvrdila nazore da su velika stiješnjenost pčela, bez obzira na njihovu dob, i oskudica prikladne ventilacije glavni uzroci rojenja kojima pčelar može i treba da izbjegne.

Dugotrajne kiše, kad se prinos smanjuje a time i leženje, djeluju na povećanje nezaposlenosti koje sabiračice svojom prisutnošću još više povećavaju.

Prema tome pčelar mora nastojati da pravilnim proširenjem košnice omogući snošljivije stanje u zajednici, i to u prvom redu proširenjem prostora za leženje, a zatim proširenjem prostora za boravak i rad pčela izvan plodišnog prostora, tj. u medištu. Ukoliko se pokaže da je doba za ovakvo proširenje u sjevernim krajevima npr. već u travnju, kad je još rano da se nastavljačama postavi cijelo medište, treba ga ipak postaviti, sa stanovitim ograničenjem. Ukloni se čep na poklopcu plodišta i u sredinu postavljenog medišta stave se dva do tri okvira s izgrađenim saćem i ograde pregradnim daskama. Iza pregrada mogu se ostaviti i ostali okviri određeni za medište. Na taj će se način nezaposlene pčele odmamiti u medište i tamo privremeno zaposliti čišćenjem tih okvira, a ujedno time donekle olakšati tjesnoću u plodištu.

Za 8—10 dana mogu se pregradne daske izvaditi i na plodište postaviti matična rešetka. I u košnicama s nejednakim okvirima, koji su danas najveća neprilika u modernom pčelarenju, može se plodište rasteretiti. Ako pčelar ima već izgrađeno saće u polumedišnim okvirima, postavlja ga bez ograđivanja, a ukoliko raspolaže samo osnovama, postavlja puno polumedište sa satnim osnovama, bez matične rešetke.

Nedovoljno izlučivanje voska

Da zadovolje pčelinji nagon za gradnjom saća, odnosno za izlučivanjem voska, pčelari se svakojako dovijaju. Općenito je poznato umetanje posebnog okvira, prozvanog gradevnjak, iz kojeg se saće moralo izrezivati svakih 4—5 dana da ga matica ne bi zalegla. Doduše, pomalo je neozbiljno bilo pomišljati da će sve pčele voskarice u svojoj zajednici saznati da je pčelar negdje na
periferiji njihova gnijezda stavio za njih taj građevnjak. Pa ipak se to svagdje preporučivalo i prakticiralo. Pčelari u SSSR-u prdmjenjuju na takvu okviru gradnju voska na dva mjesta pomoću letvice koju ulažu po sredini okvira. Taranovljev način, kojim se svaki drugi plodišni okvir dizao u plitak nastavak, nije ušao u širu praksu iako se tako moglo dobiti i 2,5 kg voska od zajednice. Pčele su, doduše, imale prilike da izlučivani vosak odlažu iznad plodišnih okvira i ispod njih, ali se otvaranjem košnica, vađenjem okvira i struganjem voska trošilo previše vremena.

Sad su svi izgledi da se proizvodnja voska u košnicama s pokretnim saćem ne samo racionalizira nego i da ta proizvodnja možda potpuno eliminira neželjeno rojenje.

Otkriće da su mliječne žlijezde mladih pčela hraniteljica u uskoj vezi s voštanim žlijezdama i da razvoj jednih može zaostati u korist drugih za pčelarsku praksu vrlo je važno. Ako je pčelar uspio u medište odmamiti suvišne, njegom legla nezauzete pčele hraniteljice, i ondje ih zaposliti u najvećoj mjeri na izlučivanju voska, time je ispunio glavni uvjet za najveću moguću proizvodnju voska. Da li će ondje pčele iznad matične rešetke ili iza nje, jer je ona kod toga potrebna, graditi radiličko ili trutovsko saće, zavisi u velikoj mjeri o pčelaru. Ako treba radiličko saće, stavit će im sve okvire s umjetnim satnim osnovama.

Važno je da pčele u izgrađivano saće moraju trošiti vosak iz svojih voštanih žlijezda. Osim toga, u plodištu neće više biti suvišnih hraniteljica s nabujalim mliječnim žlijezdama, a to će bezuvjetno, uz ostale ispunjene uvjete, eliminirati pojavu nagona za rojenjem i zajednicu pretvoriti u pravu proizvodnu zajednicu za najveći mogući prinos meda i voska.

Ukoliko pčelar s košnicama nastavljačama nema potrebe za izgrađenim saćem, treba da između gomjeg i donjeg dijela plodišta postavi polumedište s okvirima na kojima su mali počeci s umjetnim satnim osnovama. Takvo polumedište treba postaviti odmah čim odizanjem gornjeg plodišta primijeti na njegovim donjim rubovima saća prve početke matičnjaka. Buduči da pčele u centru svoga gnijezda ne trpe neizgrađene prostore, nastat će ubrzo u tom dijelu cijeli grozdovi voskarica. Kad pčele izgrade saće u cijelom polumedištu, onda pčelar može ispod njega umetnuti još jedno isto takvo, ili treba da ga skine, oslobodi pčela, saće izreže i polumedište opet stavi na isto mjesto.

U pčelarenju s položenim košnicama također je moguće to postići ako se uz plodište stavi matična rešetka, a iza nje koji okvir s počecima saća.

Nedovoljna ventilacija

Za nastavljače, koje u ljetno doba povrh plodišta imaju po dva ili tri medišta, ne može se ni zamisliti pravilna ventilacija samo kroz donje leto, pa makar ono bilo po cijeloj dužini poletaljke i dva centimetra visoko. Mnoštvo pčela bit će angažirano na ventiliranju, a stvorit će i ogromne brade na prednjoj strani košnice.

Svakako da se time u nekoj mjeri zajednica nagoni na rojenje. S nedovoljnom ventilacijom utroši se znatna količina pčelinje energije i na lepezanje kojim pčele izmjenjuju zrak u košnici, a na tu energiju potroši se i znatna količina meda. Da se takvim košnicama olakša ventiliranje, mogu se nastavci iznad plodišta odmaknuti malo unatrag. Time se s prednje strane dobije stanoviti otvor. No nakon vrcanja i u bespašno doba nije to najbolje rješenje zbog opasnosti od grabeža. Ventilacija se može olakšati i tako da se umjesto čepa na poklopcu košnice pričvrsti žična mreža, a krov malo odigne pomoću letvica. Za vrijeme velikih vrućina najbolja se ventilacija može postići tako da se umjesto poklopca košnice stavi okvir s mrežom za seljenje, zatim na suprotne strane njenog okvira komadići letvica debelih oko 1 cm a na njih poklopac košnice i konačno krov (pod pretpostavkom da je američkog tipa). Ovako zasjenjenu ventilaciju neće pčele zalijepiti, osim nešto malo oko ruba. Ako nastanu hladnije noći, dovoljna je i jedna letvica na prednjoj strani mreže. S ovako uređenom ventilacijom neće se stvarati »brade« ni u najjačih zajednica.

Velike položene košnice moraju imati dva leta, i to jedno iznad poda a drugo 20 cm iznad njega, svako dugačko 20 cm. Oba mogu biti i 1 cm visoka, a gornje štaviše i 2 puta po 1 cm. Preko ljeta jake zajednice imaju Oba leta širom otvorena. Ukoliko se za velikih vrućina zapazi lepezanje pčela, moraju se iznad krajnjih medišnih okvira poklopci malo odmaknuti i na protivnim stranama krova napraviti otvori radi propuha. Da vanjska toplina ne bi djelovala preko krova na nutrinu košnice, treba po poklopcima postaviti više slojeva novinskog papira.

Pravovremenim udešavanjem ovakvih ventilacija spriječit će se tjeskoba u gnijezdu, što će svakako utjecati i na manje djelovanje
nagona za rojenjem.

Potreba zasjenjivanja

Poznato je da tamnije boje upijaju više sunčanih zraka nego svjetlije. Tako katranski papir, kojim su košnice natkrivene, može odlično stimulirati u proljeću razvoj legla, ali zato pri nastupu toplijeg vremena može stimulirati rojenje. Zato pčelar mora nastojati da izbjegne djelovanju vrućih sunčanih zraka na nutrinu košnice.

Ako se košnice ne mogu držati tako da su u ljetno doba bar poslije 10 sati u sjeni, treba im krovove premazati vapnom s dodatkom pijeska, jer su krovovi tako znatno hladniji i od onih bijelo obojenih. Same košnice treba bojiti bijelom bojom ili svijetlosivim bojama, a nikako ne tamnijim. Izuzeci su jedino lisnjače u paviljonima kojima se čela zbog drugih razloga boje različitim bojama, jer je obično cijeli takav pčelinjak zaštićen od sunca. Ali, međusobno grijanje takvih košnica smanjuje prednost zaštite od sunca.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.