Smještaj pčelinjeg gnijezda

Pčelinje gnijezdo sastoji se od manjeg ili većeg broja tzv. sati ili satina. Broj satina nije stalan, a zavisi o veličini ili jakosti zajednice, o starosti te zajednice, i o veličini i obliku prostora u kojem se gnijezdo nalazi.

Ni veličina satina nije stalna, nego i ona zavisi o snazi zajednice, o njezinoj starosti i o veličini i obliku prostora u kojem se gnijezdo nalazi. Pčela medarica uvijek gradi svoje gnijezdo sa više satina. Satine su izgrađene od voska, materijala koji pčele same proizvode.

Satina je skup šesterostranih stanica ili ćelija koje su pravilno poredane jedna do druge, tako da između njih nema nikakva praznog prostora; susjedne stanice imaju zajedničke stijenke ili pregrade jedna s drugom. To je dakle pravilna gradnja mrežasta izgleda. Sat ili satina u staroslavenskom znači sto i stotina, a hoće da označi mnogobrojnost stanica od kojih se sat sastoji.

Stanice služe za uzgoj legla i za spremanje meda i peluda. Satina visi u okomitu položaju, pričvršćena o tavan duplja ili košnice. Svaka je satina dvostrukog kapaciteta, tj. ona nema stanice samo s jedne strane, nego s obadvije. Svaka stanica leži u vodoravnom položaju, ali ne sasvim tačno, nego je tek malo koso nagnuta prema gore od dna stanice prema otvoru. Tako med ne može curiti napolje. Dna sviju stanica okrenuta su u sredinu satine, i onih s jedne strane i onih s druge. Sva dna zajednički sačinjavaju pregradu koja dijeli satinu po sredini.

Debljina satine iznosi od 21,50 do 25,50 mm. Prema tome, dubina pojedine stanice iznosi od 10 do 12 mm. Satine su poredane jedna do druge. Razmak između satina iznosi oko 11 mm. Satine nisu uvijek pravilno izgrađene i paralelno poredane jedna uz drugu, nego su često izmiješane, izlomljene i izukrštane

Pčele grade svoje gnijezdo u prostoru koji je gotovo uvijek zaštićen nekim stranim tijelom. Rijedak je slučaj da ga izgrade napolju, na grani drveta ili u grmu, gdje su se uhvatile i skupile prilikom rojenja. I onda je uzrok po svoj prilici nestašica pogodnoga zaštićenog mjesta, a možda i atavizam.

Za svoj stan pčele uzimaju razne i sve moguće pukotine i šupljine. Za njih je dobra i jama u zemlji pod korijenjem drveta, prostranije pukotine u stijeni i zidu, a najviše duplja u drveću. Ona su najmnogobrojnija u šumovitim krajevima, i ondje ih pčele u pravilu jedino i upotrebljavaju. U blizini čovjeka pčele upotrebljavaju razne šupljine čovjekovih gradnja: tavane, prozore pa i sobe, burad, sanduke i sl.

Čovjek je iskoristio pćelinji nagon nastanjivanja i počeo je smještavati u svojoj blizini sa svrhom da je iskorištava. Prvi takvi stanovi nisu se ništa razlikovali od prirodnoga pčelinjeg stana. Bila je to obična šuplja klada. Poslije se mjesto nje počela plesti košara od divlje loze ili slame, a zatim kačica od đužica ili sanđučić od dasaka. To je put kojim se došlo od šuplje klade do moderne košnice s okvirima za saće.

Svi stanovi, pa i najmoderniji, koje je čovjek dao pčeli utjecali su na njezin život i običaje samo tako i samo toliko koliko i drugi, prirodni, njezini stanovi.