Povijest pčelarstva u Hrvatskoj

O pčelarstvu na našim prostorima kroz povijest ima mnogo podataka, koji datiraju još iz doba grčkih i rimskih vremena.

U najstarijim pisanim tragovima s ovih prostora češća su spominjanja meda i posebno voska i voštanih svijeća, nego što se spominje pčelarenje. Med se upotrebljavao u prehrani, tradicijskoj medicini a imao je ulogu i u nekim običajima. U tradicijskoj prehrani med se koristio za pripremanje kolača s medom, i to više na otocima i u gradskim sredinama, a manje u zaleđu. S medom su se pravili i napici i začini za jelo. Med je u mlijeku davan maloj djeci kao obrok.

U tekstu Vinodolskog zakona iz 1288. godine, među ostalim, se navodi:
(čl. 8) Nadalje, ako je netko noću ukrao u staji neko živinče ili s guvna žito ili u ulištu, s mjesta gdje se drže pčele, med, također plaća knezu 50 libara, ako je bio ondje povik »pomagaj«, a po danu 40 soldina, a također i u noći, ako nije bilo povika, kao i dvostruku štetu, kako je pisano.

Premda je med najpoznatiji pčelinji proizvod, stoljećima je vosak bio kudikamo više cijenjen i imao veću vrijednost, sve do kraja 19. stoljeća. U srednjem vijeku dugovi su se podmirivali voskom i medom. Vosak se i izvozio u Veneciju i u Papinsku Državu. Voštane svijeće izrađivale su se u brojnim oblicima i njihov način izrade i različiti oblici bili su povezani s određenim običajima. U Dubrovniku je u 15. stoljeću postojala radionica voštanih i lojanih svijeća, a zvala se »voskovarnica«. Vlada (Republika) je svake godine sklapala ugovor s jednim ili više majstora i davala im dozvolu za proizvodnju svijeća, određivala cijenu vosku, loju i svijećama, a u Dubrovniku su svijeće radili i ljekarnici.

Uvrijeme vladavine kraljice Marije Terezije 1775. godine objavljen je naputak »Patent o pčelarstvu« u kojem su dane postavke za širenje i njegovanje pčelarstva u svim slojevima monarhije.

U naputku se navodi:
»… Da se pčelarstvo što skorije u narod raširi, oprašta se na sva vremena svakog poreza ili daće…«

Marija Terezija tražila je od Kraljevskog vijeća za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju da imenuje učitelja pčelarstva na svom području. Na tu je dužnost prvi izabran Varaždinac Anton Gruber 1770. godine, a dužnost je obnašao u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji.

Oprema, pribor i način pčelarenja stoljećima su ostali nepromijenjeni, te se još i danas u nekim krajevima mogu pronaći tradicionalne košnice i pribor. U mediteranskom dijelu Hrvatske poznate su kamene košnice u samostanu Blace na Braču, a Domaćinović (1999.) navodi da su se takve košnice nalazile i na drugim otocima u Jadranu, a posebice na otoku Hvaru. Godine 1905. Broz navodi da Hrvatska i Slavonija imaju 96.000 košnica, i to 87.000 s nepokretnim i 9000 s pokretnim saćem (Belčić i sur., 1990.). U Hrvatskoj se način tradicionalnog pčelarenja zadržao dugo, sve do sredine 20. stoljeća.

Širenjem nametnika Varroa destructor smanjuje se i gubi običaj da svako seosko gospodarstvo ima pčele, najčešće nekoliko košnica s nepokretnim saćem. U sadašnjim uvjetima nužno je veće znanje i veća briga o zajednicama da bi se održale. Pčele nisu u potpunosti domesticirane, i u pravilu, i sve do sada mogle su preživjeti u prirodi bez pomoći čovjeka. Širenjem bolesti i promjenama u ekosustavu, pčele su sve više ovisne o pčelarima i trebaju brigu i pomoć čovjeka u preživljavanju.