Planika ili maginja

75

Planika je vazdazeleni grm ili omanje stablo. Opisao ju je Carl Linne u svojem djelu Species Plantarum 1753. godine i tu joj nadjenuo znanstveni naziv Arbutus unedo koji je do danas ostao nepromijenjen.

Znanstveni naziv vrste unedo, navodno je inspiriran tvrdnjom starorimskog botaničara Plinija Starijeg o tome kako pojede samo jedan plod (lat. unum). Pri tome nije poznato je li mislio da je toliko izvrsnog okusa pa ga već jedan plod zasiti ili mu se okus uopće nije svidio.

Planika ili maginja, ili u nekim krajevima maginjača, pripada potporodici Vaccionidae ili Arbutoidae, ovisno o autoru, odnosno porodici Ericaceae. Naraste od 5 do 10 m u visinu, rijetko do 15 m. Korijenov sustav je razgranat, dobro prilagođen vapnenačkim kamenjarima i pukotinama stijena. Kora je ispucala i ljušti se u izduženim krpicama, u mladosti svijetle crvenosmeđe boje, a sa zrelošću mat smeđe boje. Lišće je tamnozeno, sjajno s gornje strane, kožasto, napiljenog ruba, dužine od 5 do 10 cm i širine od 2 do 3 cm. Planika cvate od listopada do prosinca. Cvjetovi dolaze u visećim grozdovima u kojima ih je od 10 do 30, dvospolni su, bijeli, rijetko ružičasti, a oprašuju ih pčelice. Plodovi su bobe s više sjemenki, promjera od 1 do 2 cm, površine prekrivene ušiljenim izraslinama, u unutrašnjosti mesnato brašnaste i sočne.

U početku su žute, a kasnije svijetlocrvene boje. Nazivaju se maginje. Sazrijevaju ujesen, ali druge godine. Zato se u isto vrijeme na granama mogu naći zreli plodovi i novonastali cvjetovi što je rijetkost u biljnom svijetu. Sjemenke su sitne, izdužene i smeđe boje.

Dolazi u zapadnoj, središnjoj i južnoj Europi, sjeveroistočnoj Africi, izuzev Egipta i Libije, na Kanarskim otocima i mjestimično u zapadnoj Aziji. U Europi predstavlja tipičnu mediteransku biljku pa je kao takva rasprostranjena duž naše obale. Preferira dobro drenirana tla te slabo do srednje vlažna. Za razliku od drugih predstavnica porodice odgovaraju joj bazična, vapnenasta tla. Prirodno je prilagođena suhoj i toploj klimi. Raste li u hladnijoj klimi odgovara joj zavjetrina, stoga što je kasnocvatuća vrsta.

Svi dijelovi sadrže etil galeat koji ima jako antioksidativno djelovanje na bakteriju iz roda Mycobacterium. Plodovi sadrže oko 20 % šećera i bogati su vitaminom C. Posve zreli plodovi sadrže dosta organskih kiselina od kojih najviše jabučne, pektinskih tvari i nešto alkohola, sirovo ulje, sirova vlakna i bjelančevine, dimetril sulfid, esencijalna ulja i minerale: kalij, fosfor, kalcij, natrij željezo. Ponegdje je navedeno da u plodovima ima hidrokinola, heterozida arbutina koji je nešto više zastupljen u lišću i dr. polifenolne spojeve. Kora, plodovi i lišće sadrže tanine.

U pučkoj medicini koristi se kao antiseptik, astringent, sredstvo za dezinfekciju, tonik i kod reumatizma. Ne koristi se puno u službenoj medicini i zahtijeva detaljnije istraživanje. Pokazalo se da lišće, kora i korijenje imaju astringentski učinak na bubrege, a koriste se i u tretmanu cistitisa i uretritisa. Lišće se prije upotrebe suši, a grgljanjem čaja ukljanjaju se iritacija i upala grla. Čaj se koristi i za tretiranje povećane prostate, hemeroida, mokraćnog mjehura i mokraćnih kanala. Postoje vjerovanja da konzumacija meda snižava razinu šećera u krvi.

Plod je jestiv kada pocrveni, neki tvrde da je najbliži opis okusa gorka karamela. Može se jesti sirov ili kuhan. Od plodova se pravi med, karakterističnog, gorkog okusa, a spravljaju se i džemovi, želei i pekmezi. Najviše se koristi za pripremu alkoholnih pića kao što su vino, liker i rakija. Portugalci od plodova prave nacionalno alkoholno piće medronho. Plodovi se mogu samljeti u brašno od kojega se prave kolači, a suhi se listovi mogu koristiti kao začin.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.