Čagalj – čistač ili štetočina?

Čagalj, lat. Canis aureus L., 1758., koji je kod nas poznat kao zlatni čagalj, najrasprostranjenija je vrsta među čagljevima i kao takav svrstava se među najmanje ugrožene vrste (LC) prema IUNC listi.

Rasprostranjen je na sjeveru i istoku Afrike, po južnoj Aziji, donedavno samo na jugoistoku Europe, no prema prošlogodišnjoj objavi European wildernes societyja njegova je pojava zabilježena u većini zemalja EU-a. Smatra se da se po Europi brzo širi zbog klimatskih promjena (Arnold et al., 2012), ali i intenzivnog lova na sivog vuka na istoku Europe s obzirom na to da je vuk najučinkovitija kontrola brojnosti čaglja (Krofel et al., 2017). Spada u najsjevernije rasprostranjenu vrstu čaglja i jedinu koja obitava van afričkog kontinenta. Usprkos tome što ima najveće rasprostiranje, teritorijalno se preklapa sa samo još jednom vrstom čaglja, crnoleđim čagljem, lat. C. mesomelas, s istoka Afrike. O prisutnosti čaglja u srednjoj Dalmaciji govore podatci koji datiraju još iz 15. st. Podatci govore da su čaglja iz Afrike na Korčulu unijeli pomorci (Jeričević, 1952.).

Za puštanje je navodno bila odgovorna Mletačka Republika koja je za cilj imala nanijeti štetu Dubrovačkoj Republici (Kuhn, 1935.). Postoje sumnje u navedeno jer su čagljevi nastanjeni na jugu morfološki sličniji čagljevima iz Male Azije. Tome u prilog govori i istraživanje tima evolucijskog genetičara Klausa-Petera Koepflija iz instituta u SAD-u, a prema čijim su rezultatima afrički i europski čagalj sa sigurnošću dvije različite linije. S obzirom na navedeno, logično je da su u pravu naši izvori koji navode da kod nas obitava samo jedna podvrsta čaglja, a ne dvije. Podvrsta se naziva europsko-maloazijski čagalj i smatra se autohtonom na Balkanu. Krajem 20. st. zabilježeno je da se čagalj iz Ravnih kotara proširio po Gorskom kotaru i Istri. Pretpostavlja se da se po kontinentalnom dijelu Hrvatske proširio s istoka, iz Bugarske i Rumunjske.

Čaglja brojni opisuju kao životinju koja je između vuka i lisice izgledom i veličinom. Dužina samog tijela ove životinje kreće se od 70 do 85 cm, dok je rep dužine oko 25 cm. Mase je od 8 do 14 kg. Krzno mu je gusto, grubo i dugo, a boje koje prevladavaju su tamno žuta, riđa i smeđa. Na leđima i bokovima je tamniji zbog prisutnosti crne dlake. Vanjska strana nogu je tamno žute boje, a s unutarnje biva dosta svjetlija. Na hu i grlu je svjetlije žute boje. Vrh kitnjastog repa je u manjoj ili višoj mjeri crn, a rep stalno visi, kao što je to slučaj kod vuka. Čagalj se linja u proljeće i jesen, a ljetna dlaka mu je kraća i grublja. Glava nije masivna, klinastog je oblika, a oblik lubanje ukazuje na to da je riječ o vrsti koja se hrani malim životinjama. Šarenice su svjetlije ili tamnije smeđe boje. Uši su uspravne, tupog vrha i na velikom razmaku.

Njuška mu je izduženija nego kod vuka i tuplja nego kod lisice. Nos i usne crne su boje. Kao i drugi predstavnici roda Canis, ima 42 zuba. Očnjaci su mu snažni i oštri, ali tanki. Prednje i stražnje noge jednake su visine. Duge su i snažne s krupnim šapama, što znači da su prilagođene za brzo i dugotrajno trčanje, a uz to je čagalj dobar plivač. Kreće se na prstima kojih je po pet na prednjim šapama i četiri na stražnjim. Karakteristično za čagljeve je da su im jastučići drugog i trećeg prsta srašteni na stražnjem dijelu (Tóth i sur., 2010.). Kandže su im kratke i tupe i ostavljaju otiske. Čagalj spolno sazrijeva s navršenih 11 mjeseci. Izrazito je monogamna životinja, a parovi žive u partnerskom odnosu u punom smislu riječi. Love zajedno, hrane se zajedno i obilježavaju teritorij. Vrijeme parenja pada od druge polovice siječnja do ožujka, a ženka nosi oko dva mjeseca. Obično okoti od četiri do šest mladunaca, no moguće je da bude samo jedan ili čak 12. Kote su u jazbini koja se nalazi na teritoriju koji su urinom obilježili njihovi roditelji, u drugoj polovini travnja ili prvoj polovini svibnja, gluhi i slijepi. Oči im se otvaraju s oko deset dana, a sišu oko osam tjedana. Za mladunce se brinu oba roditelja tako što ih štite i donose im hranu. Kao što je slučaj kod lisica, stariji potomci koji još nisu napustili obitelj pomažu oko brige za novookoćene štence. Oni na taj način omogućavaju roditeljima da provedu više vremena u lovu.

Čagalj se može križati s domaćim psom i njihovo je potomstvo plodno, što je dokazano genskim analizama. Takve su jedinke zabilježene u Hrvatskoj. Čagljevi u prirodi dožive osam ili devet godina, a u zatočeništvu do 15. Riječ je o vrlo prilagodljivoj vrsti. Tamo gdje ljudi nisu prisutni, čagljevi znaju biti aktivni danju, no tamo gdje jesu, isključivo su noćne životinje. Uz to, vrlo su lukavi i izbjegavaju sve sukobe s drugim vrstama. Susreti među čagljevima koji nisu članovi iste obitelji mogu biti u znaku podređenosti, dominacije i agresije. Nasuprot tome, članovi obitelji vrlo su složni. Oni love zajedno jer su tako puno učinkovitiji. Ravnopravno dijele veće komade hrane, dok dio hrane nose u želucima kako bi ju kasnije povratili za ženke koje doje i mladunčad. Zavijanje ima važnu društvenu ulogu kod čagljeva, a osim što se međusobno pronalaze, zajedničkim zavijanjem u visokim tonovima jačaju međusobne veze baš poput sivih vukova. Neke ljude takvo glasanje podsjeća na dječji plač. Veličina teritorija na kojem love ovisi o kvaliteti staništa.

Ako je stanište kvalitetno, veličine je oko jednog kilometra kvadratnog, a ako je loše, i do 12 km2 (Nowak, 2005.; Wennink et al., 2019.). Klanjaju se vukova, ali sa svojeg teritorija tjeraju predatore koji su slabiji od njih kao što su lisice. Za čagljeve nisu karakteristične sezonske migracije, ali se kreću u potrazi za hranom, a zimi su skloni približiti se ljudskim naseljima. U stanju su podnijeti vrlo niske temperature, ali se vrlo teško kreću po snijegu i drže se staza koje su načinili ljudi ili veće životinje.

Prema rezultatima više istraživanja koje su nizozemski znanstvenici sakupili na mrežnoj stranici Mammal review i objavili 2020. godine, čagljevi su oportunisti i svežderi čija se prehrana u najvećoj mjeri sastoji od malih glodavaca. Lov u visokoj travi omogućuje im odličan sluh i njuh, a male glodavce love tako što ih pritisnu šapama i onda udaraju. Krupnije životinje, kao što su zečevi, love u parovima i dok love zavijaju. Ne običavaju loviti životinje veće od sebe. Istraživači navode kako čagljevi, kada god je moguće, jedu lešine divljih i domaćih životinja, a prehranu nadopunjuju sezonskim voćem. Odabir ovisi o prijetnji koju predstavlja lovina, brojnosti plijena i dobu godine. Jedu i ptice i njihova jaja, guštere, ribe, kukce. Smatraju se čistačima u prirodi jer jedu ostatke koje ne pojedu druge životinje, nezbrinutu strvinu koju ostave lovci i nezbrinuti otpad. Od bilja jedu većinom voće, zatim kukuruz i suncokret. Prema izvještajima iz Hrvatske, Bugarske i Izraela, napadaju ovce, janjad, kozliće, telad i perad.