Tornjak ili Toro

276

Postoji nekoliko teorija o tome kako je nastala pasmina tornjak. Neki smatraju da su tornjaka u Bosnu i Hercegovinu sa sobom doveli Turci.

To potvrđuju činjenicom da u nekim područjima Turske postoje slični psi. U prilog tome govori mišljenje dijela kinologa da je kuvasze u Mađarsku dovelo tursko pleme »Kuvaszi«. No, radi se o pretpostavkama koje nije moguće dokazati. Drugi smatraju da su upravo naše planine prava domovina svih velikih pastirskih pasa. U prilog tom mišljenju govori činjenica da su već Iliri, Kelti, Rimljani pa Vlasi nakon njih, trebali slične pse na području Balkana (Horvath, 1980.). Pasmina bosansko-hercegovačkog pastirskog psa tornjaka stara je više od 900 godina, koliko je star prvi opis psa u tipu današnjih tornjaka iz 1067. godine. Taj opis pronađen je u arhivu Đakovačke biskupije (Biskup Petar, 1374. i kanonik Petar, 1752.) a glasi: »Pas planinac, visok je 4 do 5 pedljeva ili podlanice. Razne je boje dlake i to crne, bijele, sive, žutosmeđe ili je šarene boje dlake, a ima pasa i s tri boje dlake. Dlaka mu je prava za koju se može reći ni da je kratka ni duga. Uha su mu viseća, a rep mu je obrastao gustom dlakom.Taj pas pretežno služi za obranu domaćih životinja, ali također i za obranu ljudi od nasrtaja zvijeri, prvenstveno vukova. Budući da se ovaj pas najviše uzgaja u planinskim predjelima cijele Hrvatske, naziva se planinski pas«. (S latinskog preveo fra Petar Stjepan Krasić).

Kao i većina pastirskih pasa, i tornjak ima zajedničko porijeklo – od starog mološkog tipa pasa (molosi). Prema rezultatima istraživanja dr. fra Silvija Grubišića, Hrvati su krenuli u seobu iz područja današnjeg Irana, nekadašnje Darijeve Perzije. Tornjaci su zabilježeni kod Hrvata. To bi išlo u prilog pretpostavci njihovog podrijetla od tibetanskog mastifa (Krasić, Kozina, Perković, 1990.). Iz 1854. godine potječe slika flamanskog majstora Louisa Gallaita pod nazivom»Sentinel the Croat« (»Hrvat s psom«). Slika se nalazi u Državnom muzeju Ermitageu u St. Peterburgu (Rusija), dok se kopija slike nalazi u muzeju Slavonije u Osijeku.

Uz portret bradatog muškarca ogrnutog crvenim plaštem, koji predstavlja hrvatskoga krajišnika u punoj ratnoj spremi nalazi se pas, koji po svojim karakteristikama upadljivo nalikuje današnjem tornjaku. To govori u prilog pretpostavci da se radi o pasmini koja je u Hrvatskoj bila udomaćena kao pastirski pas (krajiški stočari), a i pas koji je služio uz krajiške postrojbe. Suvremeni početak procesa revitalizacije tornjaka koji je rezultirao stvarnim akcijama započeo je 1971. godine.Tornjaci su tada bili vrlo daleko od istraženog i poznatog oblika pastirskih pasa, ni blizu organiziranom uzgoju pasmine definiranih nasljednih svojstava. Skupina entuzijasta prepoznavši vrijednost pasmine pokrenula je proces revitalizacije njenog uzgoja (Šandor Horvath, Rija Alečković, dr. vet. med. Hrvoje Perković, fra Stjepan Krasić, dr. vet. med. Vlado Kovačić, a nešto kasnije, na svoj način i Anto Kozina te Mirjana Vasiljev).

Radilo se o rasutim ostacima nekada mnogo veće i rasprostranjenije populacije koje je trebalo tražiti i od odabranih primjeraka oblikovati početnu jezgru uzgoja.Ostaci izvornih oblika te forme pastirskih pasa postojali su još samo u Bosni iHercegovini, i to samo na malimpodručjima, nije bilomatične knjige pasmine i propisanih kriterija selekcije a još manje njenog organiziranog uzgoja.

Sve do 2006. godine obnova uzgoja tornjaka, njihov prelazak u kontrolirani uzgoj i suvremene uvjete selekcije odvijao se odvojeno, u sklopu nacionalnih kinoloških udruga u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.U načelu to nije bilo loše jer odvojenost uzgoja sama po sebi povećava raznolikost pasmine ali u ta dva uzgoja nije bilo zajedničkih uzgojnih ciljeva ni uvjeta selekcije.

Odlukom FCI-a, 2006. godine tornjaci su postali međunarodno priznata pasmina u nadležnosti Hrvatskog kinološkog saveza unatoč zajedničkim nastojanjima čelnika hrvatskih i BiH kinologa da bude drukčije. Hrvatska nadležnost nad tom pasminomima posebno veliko ali samo tehničko značenje.Taj oblik pastirskih pasa neupitno spada u zajedničko kulturno i biološko nasljeđe ukupne ekološke cjeline Dinarida i njegovih panonskih i jadranskih rubova.

Posebno je značajno to što su tornjaci u Hrvatskoj 1997. godine postali prva izvorna pasmina čiji je povratak u njezina nekadašnja područja rasprostranjenosti i u izvornu funkciju učinjen zbog intervencije u zaštitu prirode i povećanja biološke raznolikosti. Hrvatski projekt reintrodukcije tornjaka ima vjerodostojno provjerene učinke. Nedvojbeno je pokazaoda je vraćanje izvorne pasmine pastirskih pasa moguć, učinkovit i djelotvoran čin za očuvanje izvornih funkcija i svojstava sačuvane populacije pasa.

Također teži stvaranju uzgojnih jezgri u izvornom okružju i funkciji. Do sada su hrvatski uzgajači i ljubitelji tornjaka prevladali velik dio puta. Preostaje uložiti još nešto napora da bi se izbjegle posljedice lošeg utjecaja selekcije čiji je jedini cilj – uspjeh na izložbama.Treba uspostaviti radni odabir tornjaka u realnim uvjetima, čistokrvni uzgoj te stare pastirske pasmine dati u ruke onima koji i u naše doba trebaju tornjake u njihovoj izvornoj ulozi (Horvath, neobjavljeno).

Tornjak je višebojan s jasnim oznakama raznih boja.Mogući su i psi s crnim plaštom i bijelim oznakama, najčešće oko vrata, na glavi i na nogama. Ima i gotovo bijelih s malim oznakama. Riječ je o dugodlakom psu s kratkom dlakom na licu i nogama. Pokrovna dlaka je debela, gruba i ravna, osobito bujna oko vrata (griva) te gusta i duga na natkoljenicama (gaće), dok na podlakticama tvori rese. Rep je bogato odlakan vrlo dugom dlakom.Zimska poddlaka je također duga i vrlo gusta, vunaste teksture.

Tijelo je gotovo kvadratnog oblika gdje duljina tijela ne treba biti veća od njegove visine za više od 8%. Visina tijela kod mužjaka i ženki varira između 60 i 70 cma tolerira se +/- 2 cm. Glava je lupoidna, izduženog oblika s preklopljenim, visoko nasađenim, visećim uškama trokutastog oblika, koje nosi priljubljene uz obraze. Njuška je velika i treba biti tamno pigmentirana u skladu s bojom dlake. Imaju duge i snažne vilice sa škarastim zagrizom.Oči su bademastog oblika, a oko i rub očnih kapaka su tamno pigmentirani. Greben je umjereno istaknut. Leđa su kratka, čvrsta, umjereno široka i ravna a slabine kratke imišićave (u ženki malo dulje). Sapi su srednje duljine, široke i blago padajuće. Prsa su duboka i vrlo prostrana, široka i ovalnog oblika (nikako bačvasta), snažna s umjereno istaknutom prsnom kosti. Trbuh je mišićav. Rep im je dug, srednje visoko nasađen i vrlo pokretan te obilno odlakan.

U pokretu je uvijek uzdignut iznad leđne linije, što je tipična karakteristika pasmine. Ekstremiteti su snažni i dobro razvijeni. Prednji udovi u stavu su ravni, umjereno priljubljenih lakata a podlaktica je okomita. Nadlaktice su mišićave i snažne, gotovo jednake duljine kao i lopatice. Došaplje je blago iskošeno. Stražnji udovi su u proporciji s tijelom sa
snažnimi dobro razvijenimmišićima, paralelnog stava.Natkoljenice su široke i snažne a potkoljenice također. Podlaktice su jednake duljine kao i nadlaktice. Skočni zglobovi su čvrsti i nešto više smješteni. Snažnog su došaplja s mogućim postojanjem čaporaka. Šape su zaobljenih i skupljenih prstiju s pigmenitranim noktima te čvrstim i elastičnim mekušima.

Prednje šape su snažnije od stražnjih.Tornjak je kasač, kretanje mu je uravnoteženo, dobrog iskoraka i gipko s vrlo snažnim potiskom stražnjih udova. U kretanju je linija leđa čvrsta. Koža je debela, dobro priljubljena po cijelom tijelu.

Tornjak je stabilnog karaktera, samopouzdan i oštar čuvar.Nepovjerljiv prema strancima. Odlikuje ga privrženost gospodaru, vrlo je inteligentan i lagano uči te rado izvršava svoju zadaću. Prema FCI klasifikaciji pripada: Skupina 2 – Pinčeri i šnauceri – Molosoidne pasmine – Švicarski planinski i stočarski psi, Sekcija 2.2 – Planinski tip. Bez radnog ispita. Važeći originalni standard je objavljen 16. svibnja 2007. godine.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.