Dalmatinski bušak

Dalmatinski bušak je čvrst radni konj, jakih kostiju i manjeg tjelesnog okvira.

Glava je umjerene veličine, suha, blago konveksnog profila. Griva je crne boje i pada postrano na umjereno dug i snažan vrat koji je kod pastuha s izbočenijim grebenom. Greben je umjereno dug i izražen, leda i spoj srednje dugi i uleknuti. Prsa su umjereno duboka i široka. Noge su čvrste i pravilne, kopita mala i tvrda, a hod umjereno izdašan, ali energičan. Mirni su, ali energični, u radu izdržljivi i ustrajni. Boja dlake je jednobojna i većinom su svjetliji do tamniji dorati.

Visoki su u grebenu do 130 cm uz dužinu trupa od 135 cm i obujam prsa 152 cm te potkoljenice do 17 cm. Stručnjak za poljoprivredu Dalmacije Stanko Ožanić u djelu Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti piše: „Svi koji se konjima bave i koji su mogli da prouče dalmatinskog konja, složni su u tome da je dalmatinski konj izvrstan pony rijetkih vrlina koje se teško sreću u pasminama drugih zemalja.“

Nekad proširen na području cijele Dalmacije; prema popisu Austro-Ugarske, na području je Dalmacije 1857. godine bilo u uzgoju preko 22 000 konja, a većina populacije ipak je bila i opstala ponajviše u Dalmatinskoj zagori i Dubrovačkom primorju. U matičnim knjigama Hrvatskog centra za konjogojstvo za 2010. registrirano je 1 035 konja za područje Dalmacije, od čega prema procjeni svega nekoliko stotina grla pripada dalmatinskom bušaku, što ga čini kritično ugroženom pasminom, a trend je silazni.

Iako Dalmacija nije važnije konjogojsko područje, značajan i donekle izoliran uzgoj konja postojao je i ovdje zbog dugogodišnje tradicije uzgoja konja, manje za obavljanje poljoprivrednih radova na većim krškim poljima gdje postoje veće obradive površine, više za transport i poslove na dalmatinskim planinama Dinari, Mosoru, Biokovu i drugdje za prijenos roba, izvlačenje drva i drugo.

Ozbiljnije konjogojstvo započinje za vrijeme Rimskog Carstva, kad je uzgoj bio uglavnom u rukama ratnih rimskih veterana. U početku s većim genetičkim udjelom izvornog dalmatinskog ponija, naknadno možda i slavenskih pa turskih i arapskih konja, njegov kasniji razvoj bio je pod većim utjecajem bosanskih brdskih konja, te konačno lipicanca i hladnokrvnih pasmina konja.

Međutim, oblikovanje dalmatinskog bušaka nikada nije bilo predmetom sustavnog rada jer se ergele u Drnišu, Sinju i Vrani bave uzgojem toplokrvnih konja i lipicanaca, tako da je pasmina stvorena stihijski prema adhoc zahtjevima pojedinih individualnih uzgajivača.