Lipika (Agaricus arvensis) raste u manjim skupinama od lipnja do listopada u kontinentalnim predjelima, a u Primorju dolazi već u svibnju, katkada u kasnu jesen, sve do prosinca.
Pojavljuje se u manjim skupinama na svijetlim proplancima u crnogoričnim πumama, na livadama i pašnjacima te na poljima pognojenim stajskim, a naročito konjskim gnojivom. Klobuk je bijel ili svijetložut, zvonolik, na tjemenu smeđast, znakovit po tome što na mjestu dodira mijenja boju u žutu.
Promjera je 10-15 cm, na površini gladak i bez ljusaka. Treba istaknuti da je lipika najveća gljiva među pečurkama s bijelim klobukom, koje na zraku požute. Uski i žuti listići trusišta u početku su bijeli, potom ružičasti, a u starih gljiva smeđi poput čokolade. Otrusina je tamnosmeđe boje.
Stručak je dug 10-15 cm, debeo 1-3 cm, bijele boje ili sa žutim pjegama, pahuljičav, valjkast i šupalj, a u donjem dijelu kijačasto zadebljao. Dvostruki zastorak bijele je ili žućkaste boje, donji je deblji i na rubu ispucao, a gornji je tanji.
Riječ je o jednoj od najboljih jestivih gljiva, i u sirovom stanju, bijelog ili žućkastoga mesa koje na zraku požuti. Miriše na anis, s karakterističnim okusom oraha. Slične su joj gomoljastonoga šumarica (Agaricus abruptibulus), koju nalazimo u šumi, šumska pečurka (Agaricus silvicola), koja ima dvostruki vjenčić i požuti. Obje navedene gljive su jestive. Osobito joj je slična otrovna pečurka (Agaricus xanthoderma) koja miriše na karbol.