Crni ili hajdinski vrganj

Crni vrganj, hajdinski vrganj (Boletus aereus) javlja se od svibnja do listopada, u mješovitim šumama hrasta, pitomoga kestena i bukve, na vapnenačkim tlima, na vrućim i sunčanim položajima.

Nerijetko ga nalazimo u našim nizinskim i submediteranskim krajevima, nasred šumske staze, u grupama od po dvije do četiri jedinke. Na višim se staništima javlja samo po južnim padinama.

Osobito mu odgovara šira okolica Zagreba. Klobuk mu je promjera 6–20 cm, u početku je polukuglast, zatim ispupčen, sa suhom baršunastom površinom. U mladosti je crno-smeđ do čokoladnosmeđ, poslije je svjetliji, bez crvenkastih nijansi.

Bijelo trusište je s maškom, kasnije je žuto, a naposljetku zeleno. Sastavljeno je od gustih cjevčica sa sitnim okruglim rupicama. Otrusina je maslinastosmeđa. Debeo i čvrst stručak dug je 5–15 cm i promjera 3–6 cm. U donjem dijelu u početku je deblji, a kasnije valjkast, smeđ i prekriven mrežicom od sitnih vlakana.

U gornjem dijelu stručka mrežica je svjetlija i gotovo bijela, a u donjem crvenosmeđa. Bijelo i tvrdo meso toga vrganja ugodno miriše na aromatične trave, blagoga je i gotovo slatkoga okusa.

Katkad na suncu jače zagrijani primjerci izrazito mirišu na tamjan, a tijekom sušenja na kumarin. Crni je vrganj najcjenjeniji među svim vrganjima, može se pripremati na različite načine.

S obzirom na to da su mu slični drugi jestivi vrganji, nije kobno ako ga s njima zamijenimo. Zbog njegove nerijetko crvenkaste mrežice najčešće ga možemo zamijeniti sa crvenim vrganjem (Boletus pinophilus) kojemu i klobuk vuče na vinskocrvenu boju.