Srnjača, gljiva crnogoričnih šuma

372

Srnjaču i vrsta lat. naziva Sarcodon squamosis su do posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća smatrane jednom vrstom.

Dotada uočene razlike odnosile su se na činjenicu da su plavi i zelenkasti pigmenti dobiveni iz plodnih tijela, kvalitetniji ako je gljiva rasla ispod bijelog bora (lat. Pinus sylvestris) od pigmenata iz plodnih tijela gljiva koje su bile povezane s običnom smrekom (lat. Picea abies). Na razliku su upućivale i određene mikroskopske razlike, a grupa švedskih znanstvenika potvrdila je da je riječ o dvije vrste nakon što je provela analizu rDNK sekvenci. Objavili su na stranici Science Directa kako je srnjača ona koja raste ispod smreke.

Rasprostranjena je u umjerenom pojasu sjeverne hemisfere, odnosno po Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. Češće raste u šumama četinjača, nego u miješanim šumama. Preferira pjeskovita tla. Nalazi se u grupama, ponekad formira vilina kola. Stvara mikorizne veze s četinjačama.

Plodno je tijelo mesnato i prilično krupno. Klobuk je promjera od 5 do 10, ponekad i 30 cm, ravnog do konveksnog oblika koji s vremenom prelazi u blago konkavan s uleknućem u središtu, a ponekad poprima i lijevkastu formu. Rub je valovit, kod mladih primjeraka uvijen prema gore, a kod zrelih ponešto podvijen. Ekscentrično stoji na stručku. Tvrd je i suh na opip, dok je kod mladih primjeraka površina baršunasta na opip.

Prekriven je krupnim, izbočenim, koncentrično raspoređenim ljuskama koje podsjećaju na crijep pa otuda latinski naziv vrste imbricatus u značenju crijepast. Ljuske s vremenom postaju krupnije, hrapavije i tamnije da bi s vremenom, odnosno starošću gljive spale, a površina postala glađom. Boja je klobuka smeđa ili srebrnkastosmeđa, a ljuske vidljivo tamnije smeđe boje. Meso je bijele boje u početku, a s vremenom postaje prljavo sive boje. Kod mladih primjeraka je sočno i gusto, a kod zrelih suho i tvrdo. Himenofor, struktura na donjoj strani klobuka je u vidu bodlji čiji su šiljci usmjereni nadolje, dužine su od 1 do 10 cm, lomljivi te se lako otrgnu. Kod mladih su primjeraka bijele boje koja tamni kako gljiva stari i prelazi u smeđu.

Stručak je valjkast, ali neravnomjerno i obično zadebljane baze, suh, gust i žilav. Kod mladih primjeraka pun, kod zrelih šupalj. Dužine je od 2 do 5, rjeđe 8 cm i širine od 1 do 1,5, rjeđe 3 cm. Površina stručka je glatka s malo vlakana. Pri vrhu je sivkast, a na bazi je smeđe boje. Nađu se i primjerci ljubičastog stručka. Spore su eliptične ili gotovo okrugle, kvrgave i smeđe boje. Otisak spora je bijele boje.

Miris u početku nije izražen, no s vremenom postaje sve neugodniji. Meso ima specifičan miris poput začina i gorkast okus. Vrijeme sabiranja je od kolovoza do studenog.

Sadrže vlagu, mast, sirove bjelančevine, pepeo i ugljikohidrate (Barros et al. 2007.). Ustanovljeno je da količina nezasićenih masnih kiselina znatno nadmašuje zasićene, a pronađena je određena količina galne i askorbinske kiselite te vrlo mala količina beta karotena i likopena. Izoliran je i ergosterol kod kojega je zabilježeno antileukemijsko, antitumorsko i protuupalno djelovanje.

Smatra se da konzumiranje sirove gljive može uzrokovati tegobe. Osrednje je kvalitete. Zbog jake i specifične arome obično se za jelo ne uzima veća količina. Mlade nedozrele gljive pogodne su za usoljavanje, mariniranje i sušenje. Njihov gorki okus nestaje već nakon nekoliko minuta kuhanja. Bugari je melju za brašno.

Slične vrste su hrapava ježevica (S. scabrosus) koja dolazi u šumama listača, a preferira bukvu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.