Smrekova češerka

Smrekova češerka (Strobilurus esculentus) (Wulfen) Singer (1962.) pripada porodici Tricholomaceae i rodu Strobilurus koji broji svega deset vrsta.

Jedna je od rijetko dostupnih sakupljačima već u rano proljeće. Jestiva je, ali omalena i teško je sakupiti količinu za izdašan obrok pa se rijetki upuštaju u branje. Malo je veća od svojih rođakinja, tanašne i gorke češerke, i za razliku od njih uvijek raste iz smrekinih češera.

Vjesnik je proljeća iz svijeta gljiva, čiji latinski naziv roda Strobilurus znači češer, a ime vrste esculentus upućuje na njezinu jestivost. Spada u saprofite, a razgrađuje smrekine češere.

klobuk je širine od jednog do tri cm, najprije konveksan, kasnije se izravnava, a rub postaje blago valovit i uvijen. Na vrhu zrelih primjeraka je maleno izbočenje. Boja klobuka se mijenja u ovisnosti o količini vlage u zraku. Ako je okoliš vlažan, sluzav je i tamnije smeđe, kestenjaste ili maslinasto smeđe boje. Za suhog vremena je baršunast, mat sivo-smeđe ili oker boje. Listići su slobodni, bijeli ili sivkasti, kasnije žućkasti. Spore su eliptične, glatke, bezbojne, a otisak spora bijele do blijedo krem boje. Stapka je cilindrična, šuplja, dužine od dva do tri cm, čvrsta, na opip podsjeća na hrskavicu, s vunastim, bijelim dlačicama na donjem dijelu. Bliže klobuku je bijela, a na donjem dijelu žute ili žuto-oker boje, ponekad s narančastom nijansom. Meso je tanko, bijelo, u stapci žućkasto, ugodnog mirisa.

Nalazi se po Europi i Aziji. Raste u šumama četinjača, kulturama smreke, ali i miješanim šumama, pri čemu nadmorska visina ne igra ulogu. Traži vlažna i svijetla mjesta, a raste iz smrekinih češera koji se nalaze položeni na vlažnome tlu ili su ukopani u tlo, u nevelikim grupama.

Može se naći krajem zime, najranije u proljeće, odnosno od veljače do svibnja. Jestivi su samo klobuci, dok su stapke odviše žilave. Premda odličnog okusa, manje je poznata i rjeđe brana gljiva, a razlozi leže u činjenicama da je teže skupiti veću količinu i da se prema kulinarskim kriterijima ne ubrajaju u visoko kvalitetnu vrstu. Preporučuje se kuhanje klobuka oko deset minuta za juhu ili se mogu pržiti.

Unutar roda u našim krajevima, nalazimo još njezin varijetet sivu češerku (Strobilurus esculentus var. grisea) koja je vrlo slična i također jestiva, tanašnu češerku (Stobilurus stephanocystis) koja dolazi isključivo na borovim češerima čiji je klobuk oker ili crvenosmeđe mat boje koja se ne mijenja pod utjecajem vlage i suhoće u okolišu, a stapka može narasti duža nego u smrekove češerke, tj. do 4 cm. Gorka češerka (Stobilurus tenacellus) većinom dolazi na borovim češerima, ali se može naći i na smrekinim.

Klobuci kod ove vrste mijenjaju boju od smeđe, kada je vlaga veća, do sivkastih tonova, kada je vrijeme suho, no klobuk je najčešće manji nego u smrekinih češerki, a stapka je puna. Po nekima je jestiva, po nekima odviše gorka za konzumaciju, a valja istaknuti da su komponente uzgojene in vitro pokazale učinak zaustavljanja rasta određenih tumorskih stanica. Ove tri vrste sa sigurnošću se mogu razlikovati uz pomoć mikroskopa.

Za identifikaciju su osobito pogodne relativno velike i sterilne stanice cistidiji jer im je oblik obično specifičan za svaku vrstu. Kod smrekove češerke su uski, vretenasti i tupih vrhova, kod tanašne češerke široki i zaokruženi, a kod gorke češerke vretenasti ili oblika boca, zašiljenih vrhova. Slična vrsta je i jesenska sitnosporka (Baeospora myosura), no ona se ne pojavljuje istodobno, već u jesen.