Uzgoj bijelog sljeza

Samonikli se sljez može naći gotovo posvuda, ali se zbog velike potražnje sve više uzgaja. Korijen uzgojenog sljeza je mekši, mesnatiji, deblji, i sadrži više sluzi od korijena samoniklog sljeza.

Bijeli sljez je višegodišnja zeljasta biljka snažnog korijcnovog sustava. Korijenje razgranat i mesnat. S vanjske strane je svijetložute, a iznutra bijele boje. Iz glave korijena izbija više ravnih stabljika koje dosežu 1,5 -2,0 m. Lišće je na stabljici naizmjenično raspoređeno. Liska je srcolikog oblika i po obodu jako nazubljena. Bijeli i svijetloružičasti cvjetovi smješteni su pojedinačno ili kao cvat ispod lista.

Cijela je biljka obrasla nježnim sivo-bijelim dlačicama. Bijeli sljez cvjeta u lipnju i kolovozu. Sjeme ima oblik diska. Masa 1000 sjemenki je 2,5-3,0 g.

Bijeli se sljez odavno upotrebljavao u narodnoj medicini, a danas sc sve više koristi i u službenoj. Korijen bijelog sljeza sadrži 30 – 35 % sluzi, oko 35 % škroba, dosta polisaharida, nešto saharoze i pektina. Zbog velikog sadržaja sluzi koja povoljno utječe na dišne organe, osobito protiv kašlja, najviše se upotrebljava korijen biljke, bilo kao sirup ili čajna mješavina.

Uvjeti uzgoja

Klima – Bijeli sljez je biljka umjerene kontinentalne klime, a dobro podnosi i niske temperature tijekom zime. Najbolje uspijeva u područjima s godišnjom sumom oborina od 600 mm.
Tlo – Najveći prinosi bijelog sljeza postižu se na tlima lakšeg mehaničkog sastava (npr. aluvijalna tla), kao i na svim ostalim tipovima tala povoljnih fizikalnih značajki. Pri tome je važno da se aktivni dio korijena nalazi u području podzemnih voda. Za uzgoj bijelog sljeza mogu se ponekad koristiti i površine koje su povremeno poplavljene jer može pod vodom biti i 10-15 dana.

Uzgoj

Bijeli sljez je višegodišnja kultura i treba ga uzgajati u plodoredu tako da se na istoj površini uzgaja svake 3-4 godine. Kao pretkulture dobre su sve one koje iza sebe ostavljaju rastresito i nezakorovljeno tlo kao što su npr. gnojene okopavine.

Budući da sljez ima jak i razgranat korijen koji duboko prodire u tlo, u jesen je nužno oranje na dubinu 30 – 35 cm. Ako se sadnja obavlja u jesen, tada odmah nakon oranja treba napraviti površinsku obradu tla. Ako se sadnja obavlja u proljeće, tada se poorana površina ostavi da prezimi, a površinska obrada tla se obavlja u rano proljeće.

Za uzgoj bijelog sljeza nije dobra direktna gnojidba stajskim gnojivom, već se ona obavlja na pretkulturi. U konvencionalnoj se proizvodnji primjenjuju mineralna NPK gnojiva. Bijeli sljez vrlo dobro reagira na fosforna i kalijeva gnojiva. Dušik također ima važnu ulogu u uzgoju, ali treba paziti da se ne doda prevelika količina jer sc u tom slučaju mogu previše razviti nadzemni dijelovi biljke na račun korijena. Srednje plodna tla treba gnojiti s 100 kg/ha dušika, 70 – 80 kg/ha fosfora i oko 100 – 120 kg/ha kalija.

Bijeli se sljez najčešće razmnožava direktnom sjetvom sjemena u polje, preko presadnica ili sadnjom korijenovih glava od starijih biljaka. Direktna sjetva može se obaviti krajem studenog i početkom prosinca, tj. kad više ne postoji mogućnost da sjeme proklija. Sjetva se može obavili i krajem kolovoza jer se mlade biljke do zime potpuno razviju i prezimljuju bez oštećenja. Ako se propusti jesenski rok, sjetva se može obaviti i krajem veljače. U svakom slučaju, površina na koju se sije mora biti dobro pripremljena i usitnjena. Sjeme se sije sijačicom na dubinu 1 – 2 cm i u redove na razmaku 50 – 70 cm. Za direktnu je sjetvu potrebno 3-4 kg/ha sjemena, odnosno 60 – 100 zrna po m2. Sjeme sljeza sporo klija. Za četiri tjedna na najpogodnijoj temperaturi nikne tek 50 60 %. Sljez se u početnoj fazi sporo razvija i zbog toga mu je potrebno posvećivati veliku pozornost. Direktna je sjetva moguća samo na površinama koje nisu jako zakorovljene višegodišnjim korovima.

Proizvodnja presadnica obavlja se u hladnim lijehama. Ovaj način razmnožavanja je skuplji, ali pouzdaniji. Sjeme se sije polovicom lipnja u redove na razmaku 15-20 cm. Za I m2 lijeha potrebno je 3 – 5 g sjemena. Uz redovito zalijevanje sjeme niče za 21 dan. Presadnice se presađuju kad biljke narastu 10 – 12 cm i razviju 4-6 listića. Na površini od 1 m dobije se 250 – 300 presadnica što znači da za 1 ha treba oko 200 m2 lijeha.

Presadnice se presađuju u ranu jesen, obično već nakon prvih obilnih kiša. Sade se ručno u redove na razmak 50 – 70 cm i 20 – 30 cm između biljaka što znači daje za 1 ha 50000 – 66000 presadnica. Ako je razmak 70 x 30 cm, potrebno je 66000 biljaka/ha, a za razmak 70 x 20 cm, 71400 biljaka/ha.

Razmnožavanje sljeza korijenom je najjednostavniji način. Od starih se biljaka odmah tijekom vađenja korijena režu glave s pupoljcima. Sade se samo oni dijelovi koji imaju 2-3 pupoljaka. Sadnja se obavlja na isti način kao i kod presadnica. Ovisno o veličini, za sadnju je potrebno 800 1000 kg/ha korijenovih glava.

Njega

Njega sljeza obuhvaća plijevljenje, okopavanje i prihranjivanje, a u slučaju direktne sjetve sjemena u polje, i razrjeđivanje usjeva. Okopavanje i plijevljenje obavljaju se čim se ukažu redovi, a kad biljke dobiju prva 3-4 lista, može se obaviti prvo međuredno kultiviranje. U slučaju direktne sjetve, tijekom prvog okopavanja obavlja se i prorjeđivanje tako da se ostave biljke na razmaku 20 30 cm. Drugo okopavanje je 3 – 4 tjedna kasnije, tj. kada biljke narastu 20 – 30 cm. Nakon drugog okopavanja biljke brzo rastu, granaju se i na taj način same bore protiv korova.

Prihranjivanje se obavlja dva puta; prvi put zajedno s prvim okopavanjem. U tu se svrhu koristi 100 do 150 kg/ha dušičnog gnojiva (KAN). Drugo sc prihranjivanje obavlja s istom količinom dušičnog gnojiva tijekom drugog okopavanja.

Bolesti i štetočine

Bijeli sljez napada relativno velik broj biljnih štetočina od kojih su najopasniji buhači (.Halticinae). Ove se štetočine lako uništavaju primjenom insekticida u rano proljeće, čim sc pojave prvi listovi. Od bolesti se često javlja trulež korijena.

Berba

Od bijelog se sljeza koriste korijen, list i cvijct. Korijen sc vadi ujesen prve ili u proljeće druge godine uzgoja. Treće godine uzgoja korijen malo dobiva na masi, a znatno gubi na kvaliteti pa se uglavnom uzgaja kao dvogodišnja kultura.

List se može brati 2-3 puta godišnje, a najbolje prije i tijekom cvjetanja. Brati se može samo zdravo i neoštećeno lišće. U prvoj godini uzgoja ne smije sc pobrati više od jedne trećine listova kako sc ne bi ugrozio razvoj biljke. Lišće se nakon berbe suši u tankom sloju na prozračnom i tamnom mjestu ili u sušnicama na temperaturi 50 °C. Od 6 kg svježeg dobije sc 1 kg suhog lišća.

Cvjetovi se beru i u prvoj i u drugoj godini uzgoja. Nakon berbe, cvjetovi se suše na suncu. Od 6 do 7 kg svježih cvjetova dobije se I kg suhih.

Korijen se vadi u listopadu ili studenom, a može i kasnije, tijekom cijele zime sve do ožujka. Najbolji način vađenja je izoravanje plugom s kojeg je skinuta plužna daska. Na taj se način korijenje samo potkopava, ali ne izbacuje na površinu. Korijenje se potom ručno skuplja i pročišćava, tj. odstranjuju mu se glave sa svim drvenastim dijelovima kao i slabe i oštećene žile. Korijen se pere u hladnoj tekućoj vodi i zatim ostavi da povene nakon čega se guli. Oguljeni sc korijen obično uzdužno razreže na 4 dijela zbog boljeg sušenja. Sušenje se obavija u sušnicama na 50 – 60 °C.

Sušenje prirodnim putem nije pouzdano jer se korijen često upljcsnivi. Dobro osušeni korijen mora biti bijele ili svijetložute boje. Od 4 kg svježeg korijena dobije sc 1 kg suhog. Osušeni štapići bijelog sljeza kasnije sc režu u kockice.

Prinos

Prinos bijelog sljeza ovisi o primijenjenoj agrotehnici. S 1 ha može se dobiti 1200 – 2000 suhog korijena, 500 – 600 kg lista i oko 150 kg cvijeta.

Standardi kvalitete za list bijelog sljeza (Althaeaefolium) prema Ph. Eur. 5
– broj bubrenja – min. 12
– strane tvari: listovi zaraženi Puccinia malvacearum – max. 4 % potamnjeli listovi – max. 1 % ostale strane tvari – max. 2 %
– gubitak sušenjem – max. 10,0 %
– ukupni pepeo – max. 18,0 %
– pepeo netopiv u HC1 – max. 2,0 %