Divlji kunić i zec

Zec i kunić čine nam se vrlo sličnima, gotovo jednakima, osobito ako su približno iste boje, primjerice križanci belgijskog orijaša.

Nasuprot vanjštini, to su dvije biološki različite vrste životinja, pa su i svi pokušaji njihova križanja ostali neuspješnima. Različit im je način razmnožavanja i života. Pažljivim promatranjem ipak se mogu uočiti velike i bitne razlike.

Zec (Lepus europaeus)

Zec je sive do sivosmeđe boje s bijelim trbuhom i dvobojnim repom. Dugačak je 75, a visok 15 centimetara. Od ukupne dužine tijela na rep otpada 8 centimetara. Uši su duže od glave, s crnim širokim rubovima. Težina se kreće između 3 i 6 kilograma. Prisutan je na svim kontinentima, a u Europi su poznate i žive tri vrste. Nalazimo ga na poljima i livadama. Živi na površini, iznad zemlje, samostalno, a najaktivniji je tijekom noći i uoči jutra. Zbog velike brzine koja mu omogućava bijeg pred neprijateljima, ima i vrlo veliko područje kretanja. Hrani se podzemnim i sočnim izdancima, te korovima u slobodnoj prirodi. Ako im je broj na prihvatljivoj razini, prehrana korovima čini ih korisnim i poželjnim životinjama. U suprotnom, kada ih je previše, mogu izazvati velike štete. Osim navedenog, zečevi vole djetelinu, kupus, kelj, grašak, mrkvu i različite druge kultivirane biljke. To ih često dovodi u blizinu ljudskih naselja i njihove vrtove.

Sezona parenja započinje početkom ožujka. U tom razdoblju mužjaci postaju vrlo agresivnima i između njih mogu izbiti oštre borbe. Tijekom godine ženka može imati dva do tri, rjeđe četiri legla. Graviditet traje od 40 do 42 dana. U prvom leglu zečica na svijet donese jednog do dva, u drugom tri do pet, a trećem tri mladunca. Kada ima i četvrto leglo, ponovno ima jednog do dva zečića.

Mladunčad se rađa s dlakom i odmah progledaju. Zečica stalno ostaje s njima samo prvih pet do šest dana. Nakon toga kratkog razdoblja napušta ih i vraća se samo povremeno da bi ih nahranila. Tri tjedna po okotu mladi su potpuno samostalni. Spolno zreli postaju sa šest mjeseci. Životni vijek je do sedam godina. Dosta teško se uzgaja i razmnožava u zatvorenu prostoru. U novije vrijeme ipak se „umjetno“ uzgaja u kavezima za popunjavanje lovišta.

Meso zeca crvene je boje i vrlo dobra okusa. U odnosu na divljeg kunića zec se razlikuje i po broju kromosoma. Ima ih 48, dok su kod kunića 44. Drukčija je i građa kostura glave, jer mu je zatiljna kost sraštena s tjemenom, dok kod kunića to nije.

Divlji kunić (Oryctolagus cuniculus)

Divlji kunić je sive boje, bijelog trbuha i dvobojnog repa. Dužina tijela iznosi mu od 40 do 45 cm, a visina 18 cm. Dužina repa iznosi do 7 cm. Uši su kraće od glave, sa crnim, uskim rubovima. Dostiže težinu od 1,5 do 2 kilograma. Izvorno naseljava područje Južne Amerike, Azije, Tibeta, te otoke Indijskog i Tihog oceana. Kunić kopa jame s nekoliko dubljih komora, te veći broj izlaza i ulaza. Uvijek živi u kolonijama s po desetak životinja. Jame kopaju u parovima, svaki par se vraća uvijek u istu komoru i nikad ne skreće u tuđi hodnik, iako se oni međusobno križaju. U podzemnim nastambama provode dane, a iz njih izlaze i postaju aktivnima u prvi sumrak. Promjer područja kretanja iznosi oko kilometar. Svoj teritorij označava mirisnim žlijezdama i urinom. Jedinke unutar iste skupine prepoznaju se po karakterističnu mirisu. U slučaju opasnosti, upozorit ostale kuniće iz skupine tapkanjem stražnjih nogu.

Označavanje teritorija i upozoravanje na opasnost vidljivo je i kod pitomih kunića. Divlji kunić hrani se usjevima s njiva i različitom zelenom hranom tijekom toplijeg dijela godine, kada mu je takva hrana dostupna, a u zimskim mjesecima jede grančice i koru s drveća. U područjima gdje ih nalazimo u velikom broju mogu izazvati velike štete. Sezona parenja traje od ranog proljeća do kasne jeseni. U tom razdoblju ženka može imati šest do sedam legala, a u svakom leglu do četiri, pa sve do dvanaest mladih. Graviditet traje od 30 do 32 dana. Mladunčad je po okotnji gola i slijepa. Krzno dobivaju osmog, a progledaju desetog dana života. Majka ostaje uz njih najdulje do petog tjedna života. Spolnu zrelost dostižu između četvrtog i petog mjeseca. Žive od osam do deset godina.

Meso divljeg kunića bijele je boje i također vrlo ukusno. Domaći kunić potječe od svog divljeg pretka, kojeg je u prošlosti čovjek pripitomljavao u prvom redu zbog mesa i krzna. Prema određenim istraživanjima, počeci pripitomljavanja sežu čak u stari Rim, dok su prvi veći rezultati postignuti tijekom srednjeg vijeka, gdje se uzgoj zbivao u okruženjima samostanskih zidina. Od tada pa sve do danas tijekom umjetne selekcije domaći kunić doživio je brojne promjene vezane uz izgled, ponašanje i produktivnost.