Nauljeno hrvanje

Povjesničar Maslinara dr.sc. Željko Krnčević odlučio je i u ovome broju ostati u Turskoj i predstaviti nam specifičnu vitešku igru, nauljeno hrvanje…naravno nauljeno maslinovim uljem.

Eto nas u još jednom lipnju s našim Maslinarem. Još jedna maslinarska godina. Godina iščekivanja. Napravili smo sve što treba, još čekamo što će nam ovo ljeto dati. Nadajmo se najboljemu. A tako se već stoljećima nadaju maslinari diljem svijeta, u našem slučaju onodobnog poznatog svijeta, prekrasnog nam Mediterana, kojeg smo i mi dio. Pozabavit ćemo se mi u našoj rubrici i poviješću „novijih“ maslinarskih zemalja, ali ostanimo zasad ovdje, u srcu povijesti i kulture. Još ćemo se zadržati u Turskoj (ne bojte se, nećemo kao sapunice), jer sam našao nekoliko zanimljivosti koje bih htio podjeliti s vama, poštovani čitatelji.

Viteška igra

Progovorit ćemo malo i o nečem drugom, ne direktno vezano uz proizvodnju maslina i maslinovog ulja. Ovaj put dio članka posvetit ćemo jednom turniru, nazovimo ga viteškoj igri koja se do dan danas sačuvala u Turskoj. A riječ je o „nauljenom hrvanju“.
Povijest nauljenog hrvanja datira još u daleku 2650. godinu prije Krista, što nam potvrđuju razni nalazi i prikazi iz najstarijih civilizacija Egipta i Asirije. Brončani kipić otkriven je u Babilonu, neposredno blizu Chafadji hrama. Statua se očito odnosi na nauljene hrvače, budući da su obojica atleta prikazana s posudama za maslinovo ulje na glavama.
Najstariji poznati dokaz postojanja nauljenog hrvanja u starom Egiptu je pronađen u vapnencu iz grobnice Ptahhoteba kraj Saggare iz 5. dinastije (oko 2650. godine prije Krista), dakle iz istog razdoblja kao i Babilonski nalaz. A o nauljenim hrvačima svjedoči nam i crtež iz grobnice kraj Beni Hasana u Egiptu, a na kojem je zasigurno bio todobni poznati nauljeni hrvač, vjerojatno todobni šampion.

No, vratimo se našim nauljenim hrvačima u Turskoj, pa pročitajmo kako je tamo sve počelo. Sport koji je u Turskoj i danas popularan, a pokazuje nam još jedan, nesvakidašan i neubičajen način korištenja maslinovog ulja.

Borba do smrti

Dakle, sve počinje davne 1346. godine. Otomanski sultan Orhan Gazi napao je Trakiju, a Sultanov najstariji sin Süleyman Pasha i pogranična jedinica od 40 ljudi napali bizantinski Domuzhisar i zarobili nekoliko utvrda (uporišta). Na povratku je vojska kampirala na mjestu zvanom Ahir Kapi Cayiri ili Ahir Köy Meadow. Prema tradiciji vojnici su se počeli hrvati nauljeni. Na kraju dva brata, Ali i Selim Pehlivan, nisu mogli pobijediti jedan drugoga.

Süleyman Pasha odlučio je da borba prestane kad se smračilo. Nedovršena borba trebala je biti nastavljena kasnije na godišnjem proljetnom festivalu. Braća su obećala pobjedniku kožne hlače (kispet).

Borba je počela rano ujutro i nastavila se cijelu noć, osvijetljena bakljama i svijećama. Ali su čak i ovi najsnažniji ljudi u najmoćnijoj vojsci dosegnuli svoj limit. Toliko su se naprezali da su obojica umrli od iscrpljenosti. Njihovi suborci su ih pokopali ispod stabla smokve u selu Samona, prikovali kispet na to stablo i otišli. Nakon nekoliko godina skupina se vratila u područje Ahirköy da bi posjetili grobove braće. Umjesto njihovih grobnica pronašli su gaziranu fontanu s „obiljem vode“ na mjestu pokopa.

Vojnici su uočili nekoliko drugih izvora blizu tog mjesta. Stoga su ovu lokaciju nazvali Kirkpinar (40 izvora). Četrdeset u spomen na originalni broj članova njihove jedinice. Prema legendi natjecanje je prvi put održano 1360. godine kad je umro sultan Orhan, u 78. godini. Nadživio je sina Süleymana. Te iste godine, 1360. Murat I. je ustoličen kao njegov drugi sin. Hrvačka natjecanja su održavana diljem otomanskog carstva. Svaki grad i selo imali su svoje godišnje hrvanje, kao i u današnje vrijeme. Hrvanje se pojavljivalo u raznim prigodama, uključujući društvena i ceremonijalna događanja. Hrvalo se na religijskim festivalskim danima, tijekom posebnih večeri muslimanskog mjeseca Ramadana, na poljoprivrednim (agrikulturnim) događanjima, obrezivanjima i vjenčanjima. U posebnim prigodama hrvačka natjecanja organizirana su van palača.

Bogata nekropola

No, vratimo se u Tursku antičkog vremena i pročitajmo još nekoliko interesantnih podataka. Tako su nam arheološka istraživanja u Kilikiji (Isauriji), obalnoga grada Korykosa otkrila bogatu nekropolu (5. – 6. stoljeće poslije Krista). Uza sve bogatstvo nalaza, bogati epigrafski korpus (nadgrobne ploče) govori nam i o produktivnim aktivnostima ove regije. Sreća za arheologe jest što su onodobni stanovnici uz „imena i prezimena“ upisivali i poslove kojima su se pokojnici bavili za života. Naravno da su upisani i proizvođači i trgovci vina i ulja. Najmanje 15 vinara (oinemporoi i oinegoi) su spomenuti, manji su broj (4) bili maslinari (uljari elaiopolai).

Osim toga, rezultati arheoloških istraživanja u zaleđu grada otkrili su veliku raširenost proizvodnih mjesta (po svoj prilici namijenjenih proizvodnji vina i ulja), ukazujući na proizvodnju velikih razmjera ovih dobara u navedenom vremenu.

Spomenimo još i Kilikiju (Cilicia). Istraživanjima je otkriveno da je proizvodnja maslinovog ulja i vina imala značajnu ulogu u ekonomiji. Analizirajući zgradu za proizvodnju maslinovog ulja utvrđeno je kako je postojalo odvojeno i različito udruženje (organizacija) od one za proizvodnju vina. Ove zgrade imaju bazene za mljevenje i okruglo kamenje za drobljenje, a koje se rotiralo u ovim bazenima (udubljenjima, slivovima…). Pronađene su i prese, ležajevi za prese, kao i bačve i spremnici, prenosivi ili uklesani u stijenu. Poznato je da su takve prese korištene za poizvodnju maslinovog ulja. Pogoni za preradu maslina bili su smješteni u blizini gradova na obali, a posebno na cestama koje vode do naselja u planinama.

Jela s maslinovim uljem

Turska je (tako kažu), jedina zemlja koja ima posebnu kategoriju u kulinarstvu – jela spremljena s maslinovim uljem. U to nije teško povjerovati jer, kao jedna od najstarijih i najbogatijih kuhinja na svijetu, turska je kuhinja srce i duša istočnomediteranskog kulinarstva. A još kad uzmemo u obzir sve te narode i sve te utjecaje koji se stoljećima slijevaju ovdje. I u našoj kuhinji ima toliko toga – od naziva do kuhanja – što smo ubaštinili iz Turske.