Paška ovca

Paška ovca je nastala križanjem izvorne paške otočne pramenke s pasminama finijeg runa. Glavni utjecaj u stvaranju paške ovce imali su ovnovi pasmina merino negretti i bergamasca te gentile di puglia, a uvoz merino ovnova iz Španjolske u Dalmaciju zabilježen je još 1806. godine.

Paška ovca pripada našim najmanjim otočnim ovcama, nešto finijeg runa od dalmatinske pramenke. Runo je bijele boje, zatvoreno do poluzatvoreno, a glava kratka sa širokim čelom i velikim, izraženim i živahnim očima.

Profil glave je ravan, a čelo obraslo vunom. Uši su stršeče, položene vodoravno i srednje dužine. Ovce su šute, bez rogova, a ovnovi imaju snažne, dobro razvijene i čvrste rogove. Trup je skladne, proporcionalne građe s izraženim grebenom, a križa su nešto viša pa se leđna linija uzdiže prema natrag, dok su sapi spuštene.

Rep je dugačak i po tom obilježju pripada skupini dugorepih ovaca. Visina i težina ovih ovaca je dosta skromna: ovce su do grebena visoke oko 56 cm, dugačke oko 64 cm i teške oko 25-35 kg, a ovnovi su visoki oko 63 cm i teški oko 50 kg. Oskudna hrana i nepovoljni okolišni uvjeti krškog otoka Paga uvjetovali su nastanak ovce poprilično malog rasta, ali otporne i živahne, koje se brzo kreću po nepristupačnom krškom terenu u potrazi za rijetkom pašom. Prema novijim istraživanjima populacija paške ovce većih je tjelesnih proporcija te ovce dosežu 45, a ovnovi i 60 kg.

Paška ovca je nastala križanjem izvorne paške otočne pramenke s pasminama finijeg runa. Glavni utjecaj u stvaranju paške ovce imali su ovnovi pasmina merino negretti i bergamasca te gentile di puglia, a uvoz merino ovnova iz Španjolske u Dalmaciju zabilježen je još 1806. godine. Organizirani uzgoj paške ovce započeo je već 1870. godine osnivanjem udruge Uzor stado (Grego modello), čiji je cilj bio unapređenje ovčarstva i poboljšanje proizvodnje vune merinizacijom. Vrlo brzo taj je uzgojni cilj napušten i proizvodnja se usmjerila u pravcu mlijeka i prerade u sir.

Danas se paška ovca uzgaja u manjim stadima od 10-20 ovaca, te srednjim od 20-50 grla, dok su stada sa 100 i više ovaca rijetka. Koristi se za proizvodnju sira i mlade janjetine, dok je nekada bila važna i za proizvodnju vune. Uz jednostavnu prihranu, ovca daje godišnje i do 120 kg mlijeka s 8,5% masti i preko 6% bjelančevina, odnosno do 20 kg sira, ali obično 60-65 kg mlijeka ili kg sira. Ovce se drže na otvorenom u velikim, kamenom ograđenim pašnjacima, ljeti ih obične nadstrešnice štite od nesnosnih vrućina, a zimi od snažne bure.

Za mladu janjetinu koriste se janjci teški 10-11 kg, prepoznatljivi kao paška janjetina s ražnja, a ijede kuhani ili pod pekom. Prinos vune se kreće do 1,5 kg, kod ovna i 3 kg. Dok je nekada vuna imala važan ekonomski značaj, danas je ona nažalost otpad. Kad je 1933. godine u Zagrebu prvi puta na stočarskoj izložbi predstavljena paška ovca uvelike je kvalitetom vune odskakala od ostalih pasmina. Uzgoj paške ovce i danas se održao zbog potražnje za kvalitetnim i poznatim paškim tvrdim ovčjim sirom koji je nadaleko poznat i izvozi se ne samo u Europu već i u Sjevernu Ameriku. I dalje dominira tradicionalna stočarska proizvodnja uvelike na načelima održive poljoprivrede, odnosno prehrana ovaca ostvaruje se isključivo pašom i majčinim mlijekom bez dodataka. Zimi se dodaju minimalne količine žitarica.

Uzgoj ujedno predstavlja i sastavni dio upravljanja ekstenzivnim pašnjacima sustavom ovca-janje, posebno važnim za održanje travnjaka otoka Paga s brojnim staništima i endemičnim vrstama. Ovaj proizvodni model uz integraciju s turizmom može se primijeniti i na drugim područjima Dalmacije, a posebno je važan jer je paški sir uvršten na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.