Domaća patka

Uzgoj pataka započinje prije najmanje 3000 godina, a zasniva se na divljoj patki (Anas platyrrhychos). S vremenom su iz populacija domaćih pataka selekcijskim radom stvorene brojne pasmine.

Kod domaće patke na području Hrvatske nemoguće je govoriti o pasmini jer se radi o vrlo neujednačenoj i raznovrsnoj populaciji pataka nastaloj na osnovi populacija pataka iz starog tradicijskog uzgoja uz primjese brojnih introduciranih pasmina. Možda je najbolje citirati riječi koje je zapisao naš peradarski stručnjak, profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu Georgije Kodinec, davne 1951. godine: Što se tiče naše domaće patke, to se ovdje mora naročito istaknuti da mi zapravo još ne poznamo njena morfološka i fiziološka svojstva, pa prema tome još nema sigurnosnog temelja za određivanje smjernica za njezin daljnji uzgoj i usavršavanje.

Proizvodnja pataka temeljila se na malim jatima od svega desetak pataka, vrlo rijetko više, uglavnom uz veće rijeke, posebno Savu, pri čemu se ističe područje Siska i Nove Gradiške. Pomanjkanje uzgojnih središta, oplemenjivačkog cilja te uopće motivacije za istraživanje ili poticanje uzgoja pataka, rezultiralo je potpunim zapuštanjem i nedostatkom poznavanja populacija pataka na području Hrvatske. Kao što u drugim stočarskim granama, tako isto i ovdje, treba skrenuti svu pažnju domaćim pasminama i odlikama, jer je poznato da u mnogim slučajevima takve pasmine i odlike kriju u sebi osnovu za usavršavanje, uz primjenu odgovarajućih zootehničkih metoda (Kodinec, 1951).

Za razliku od gusaka, kokoši, pa i purana, patke se gotovo ne spominju u stručnoj literaturi i beletristici, tako da je teško govoriti o njihovu kulturno-povijesnom značenju na prostoru Hrvatske.

Domaće patke važne su za očuvanje ukupnog stanja biološke raznolikosti staništa uz naše velike rijeke: Savu, Dravu i Dunav, a posebno staništa močvara i periodički plavljenih travnjaka. Iznimno je pozitivna interakcija ribnjačarstva i vodene peradi pataka i gusaka, koje u interakciji signifikantno povećavaju prinose u ribnjačarstvu.

Beljski veterinar Marijan Mojzišek (1950.) opisuje domaću patku. Ističe njenu sličnost s populacijama divlje patke (Anas platyrhynchos) iz koje su nastale sve današnje selekcije pataka, osimmošusne.Glava i vrat su zelene boje s bijelim, uskim ovratnikom.

Kljun je žutozelen, dugačak i plosnat. Leđno perje je prugasto obojeno, pri čemu prelazi iz sivosmeđe u crnozelenu boju. Prsa su smeđecrvenkasta, a krila izrazito dugačka s letnim perima u ljubičastoj boji. Kod mužjaka je repno perje tamnozeleno i zakovrčano prema gore. Sličnost jemorfološka, po obojenosti perja, kljuna ili nogu, ali postoje razne kombinacije šarenosti, pa i uz populacije bijele boje perja. Navode se i populacije domaćih pataka vrlo sličnih francuskoj rouenskoj pasmini, koja je najsličnija divljoj patki. Domaća patka godišnje nosi 50-80 jaja bijele ljuske. Fiziološki i bionomski podsjeća na divlje patke, odlično se snalazi u ekstenzivnom uzgoju i sjedi samostalno na jajima. Nije prikladna za tov, doseže svega 1,5 –2,5 kg. Pačići su vrlo otporni i snalažljivi te se lako uzgajaju.

Domaće patke rasprostranjene su na područjima velikih rijeka i njihovih pritoka, uz Savu, Dravu i Dunav, a posebno u ekstenzivnim područjima. Nije poznato stanje današnjih populacija domaćih pataka na području Hrvatske.