Osobitosti probave u peradi

284

Probava peradi temelji se na istim principima kao i probava sisavaca. Probavni se sustav sastoji od gotovo istih dijelova, ali neki od njih, uključujući kljun, pokazuju izrazite modifikacije i prilagodbu na prehranu.

Perad nema zube niti snažne žvačne mišiće kojima bi usitnila hranu. Posjeduje kljun, guta čestice hrane koje dospijevaju najprije u žljezdani želudac, zatim u mišićni želudac, prolazi tankim i debelim crijevima i završava završnom šupljinom (kloakom) u koju uviru debelo crijevo, mokraćovodi i jajovod (odnosno sjemenovod).

Ptice uzimaju hranu kljunom. U usnoj šupljini nema zubi pa zalogaj prolazi do mišićnoga želuca. Patke i guske, zahvaljujući karakteristikama lateralnih rubova kljuna, prilikom cijeđenja vode mogu gnječiti mekane zalogaje. Kako domaća perad nema mekoga nepca, zalogaj mehanički podražuje sluznicu tvrdoga nepca, zatvara se komunikacija s nosnom šupljinom, a dizanjem glave zalogaj prolazi u jednjak zahvaljujući gravitaciji. Perad ima voljku, vrećasto proširenje jednjaka.

Sluznica voljke proizvodi sluzavi blago kiseli sekret koji služi kvašenju hrane i podmazivanju sluznice. Uočeno je djelovanje enzima amilaze, pod čijim utjecajem počinje razgradnja škroba. Amilaza u voljku dolazi slinom, zahvaljujući povratu sadržaja crijeva (crijevni refluks), zatim iz biljaka i iz bakterija. Škrob se razgrađuje do alkohola ili mliječne kiseline ili odlazi u donje partije probavnoga sustava. Voljka nije životno važan organ za slobodno hranjenu perad, ali smanjen je rast peradi kojoj je uklonjena voljka ako hrane nema dovoljno. To potvrđuje činjenicu da je primarna uloga voljke skladištenje hrane. Peristaltičke kontrakcije voljke javljaju se ovisno o popunjenosti želuca refleksno, 13-17 kontrakcija na sat. Sekret voljke za vrijeme ishrane mladunčadi sadrži sluz i enzime amilazu i saharazu.

Probava u želucu ptica odvija se kombinacijom kemijskoga djelovanja želučane kiseline, enzima pepsina i mehaničkoga usitnjavanja hrane. Razgradnja proteina počinje u mišićnome želucu. Vrijednost pH u želucu je 0,5- 2,5 (mesojedi imaju najkiseliji sok). U žljezdanome želucu izlučuju se klorovodična kiselina i pepsinogen. Proenzim pepsinogen, pod utjecajem kiseline, konvertira se u pepsin. Želučani sekret ima pH 0,5 do 2,6, najkiseliji je u mesojeda.

Iako pepsin cijepa proteolitičke veze, ozbiljna probava bjelančevina počinje u dvanaestopalačnome crijevu. Izlučivanje kiseline obilnije je nego u sisavaca, vjerojatno zbog brzoga prolaza hrane probavnim sustavom. Kod ptica koje jedu sjemenke snažne kontrakcije želuca usitnjavaju hranu uz pomoć progutanoga pijeska ili kamenčića koji imaju funkciju zubi sisavaca. Kamenčići nisu neophodno potrebni za život, ali mljevenje je njima djelotvornije pa bi, stoga, takve vrste trebale, uz obrok, imati dostupnu određenu količinu pijeska. Uloga mlina u komercijalno uzgajanih brojlera manja je, jer životinje dobivaju mljevenu hranu.

Probava u crijevima. Početna proteoliza, kao i mehanički procesi razgradnje hrane, počinju u mišićnome želucu. Ipak, glavni se probavni procesi odvijaju zahvaljujući enzimima iz crijeva. Tu se razgrađuju škrob, saharoza, masti, proteini. Enzimi se nalaze u epitelnim stanicama crijevnih resica, a aktivnost im je najjača u dijelu tankoga crijeva, kojega zovemo prazno crijevo. Na lučenje crijevnoga soka značajno utječe istezanje dvanaestopalačnoga crijeva.

U početni dio praznoga crijeva izlučuju se gušteračin sok i žuč. Gušteračin se sok sastoji od vode, bikarbonatnih iona i enzima: tripsinogena, kimotripsinogena A, B i C, inhibitora tripsina, amilaze, prokarboksipeptidaze A i B, ribonukleaze i deoksiribonukleaze, lipaze. U probavi sudjeluju i mikroorganizmi (bakterije) koji su aktivni u slijepim crijevima i ondje se polisaharidi probave do nižih masnih kiselina. U takvim anaerobnim uvjetima sintetiziraju se vitamini B kompleksa, ali njihova je resorpcija neznatna. U debelome crijevu resorbiraju se voda i elektroliti. Najdulje se hrana zadržava u slijepim crijevima. Ona sadrže mikrobnu populacija koja omogućava izdašniju probavu hranjivih tvari i nastaju niže masne kiseline: mravlja, octena, propionska, maslačna, valerijanska.

U debelome crijevu peradi resorbiraju se voda i elektroliti. U kratkome debelome crijevu nakupljaju se neprobavljene tvari i pripremaju se za eliminaciju.

Kontrakcijski ciklus želuca ima neke specifičnosti koje ne nalazimo u sisavaca. U ptica postoji normalan želučanocrijevni motilitet, pri kojemu se sadržaj tankih crijeva vraća u mišićni želudac na ponovno miješanje sa želučanim sekretom i to 4 puta tijekom jednoga sata. Tako hrana bude još jednom izložena probavnome procesu u kiselome želucu. Taj ciklus motiliteta želuca završava kontrakcijom žljezdanoga želuca, kojim se
sadržaj upućuje u mlin.

Probavni sustav peradi završava nečisnicom (kloakom), zajedničkim otvorom probavnog i urogenitalnoga sustava, a otvara se u vanjski svijet putem crijevnoga otvora. Debelo crijevo (kolon), mokraćovodi i sjemenovodi (ili lijevi jajovod) otvaraju se u kloaku na različitim razinama. Kloaka je podijeljena u tri dijela: koprodeum, urodeum i proktodeum, dvama više-manje potpunim prstenastim naborima.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.