Zagorski puran

79

Dolazak purana na europsko područje omogućili su mornari Kraljevine Španjolske koji su kod američkih Indijanaca pronašli divlje i domaće oblike pura. Te, za njih, nove životinjske vrste donijeli su na svojim brodovima oko 1520. godine na područje Španjolske.

Njihovo širenje po Europi teklo je jako brzo, tj. oko 40-50 km godišnje. Prema zapisima Magistrata Mletačkog, puran je iz Italije 1561. godine donesen na područje Lepoglave te se ondje počeo i uzgajati. Specifičan način uzgoja u malim jatima, koja su veći dio svoga života provodila na otvorenom skupljajući hranu, uvjetovao je određena morfološka i fiziološka svojstva te utjecao na kakvoću mesa po čemu je zagorski puran poznat ne samo kod nas nego i u inozemstvu.

Izvoz purana iz Hrvatskog zagorja na europsko tržište započeo je krajem 19. stoljeća, a najveći procvat u proizvodnji zagorskih purana zabilježen je u tridesetim godinama 20. stoljeća. Tada je na tržište europskih zemalja, ponajprije Engleske, Italije, Njemačke, Švicarske i Belgije godišnje izvoženo i do 100.000 zagorskih purana s područja Hrvatskog zagorja.

Purani su se izvozili u studenom i do sredine prosinca, kad je i potražnja bila najveća. Po završetku Drugog svjetskog rata broj uzgojenih zagorskih purana bio je znatno smanjen.

Zagorski puran je kroz povijest imao veliku ulogu u životu stanovnika Hrvatskog zagorja koji su njegovim uzgojem osiguravali stalan i solidan izvor materijalnih prihoda. O povijesnoj važnosti zagorskog purana svjedoče brojni zapisi. Uključenost zagorskog purana u brojne običaje tijekom godine vezane uz život stanovnika Hrvatskog zagorja govori o njegovoj kulturološkoj važnosti. Tako se u knjizi Običaji krapinskog kraja opisuje tradicionalni svadbeni običaj u okviru kojeg se puran dijeli uz veselu zdravicu na temu kuhinjskog humora (Kozina, 1988.). Zagorski puran je ovjekovječen i u domaćoj umjetnosti. Redatelj Babaja je u hrvatskom filmskom klasiku (1967.) Kolarovu »Brezu« začinio filmskompticoms protezom i ciničnom antologijskom brojalicom »jedna pura, dva pandura, svakom dojde smrtna vura«, a Miroslav Krleža je u svom kultnom romanu »Povratak Filipa Latinovića« ispisao recept za božićnog purana »dindeka«.

Uzgoj zagorskih purana tijekom godine odvija se na otvorenome. Na livadama poslije košnje, a zatim po strništu i šikarama purani nalaze i brojne skakavce koji predstavljaju dodatni izvor bjelančevina. Prirodne i klimatske prilike kraja u kojem purani žive veći dio svog života daju podlogu za kvalitativni i kvantitativni razvoj i napredovanje zagorskog purana.

U pogledu korištenja krmnih resursa i životnog prostora, zagorski puran ne predstavlja neposrednoga konkurenta drugim pasminama i vrstama udomaćenih i divljih životinja.

Na području Republike Hrvatske obitavaju četiri soja zagorskih purana, i to: brončani, sivi, svijetli i crni. Glava brončanog zagorskog purana široka je i duguljasta. Na glavi je dobro nasađen kljun koji je čvrst i malo savijen. Kljun je na korijenu jasno rožnate, odnosno sivkasto-prljavoružičaste boje.Uši, rogalj, resice i ostala gola mjesta na vratu su bobičasta te crvene do sivoplave boje.

Vrat, prsa i leđa izrazito su crne boje sa zelenim sjajem. Potrbušje i butine su gotovo sasvim crne boje bez sjaja, a perje na pregibima crno-smeđe-pepeljaste boje.Na prsima puran ima karakterističan čuperak, takozvanu keficu crno-zelene boje. Krilno perje je pepeljasto-crno s bijelim prugama i crnim rubovima. Repna pera su crno-smeđe boje prošarana svijetlo smeđim prugama i završavaju bijelim rubom.Boja nogu je ružičasto-siva, a na nogama su četiri prsta s oštrim kandžama. Sivi soj zagorskog purana po vratu, prsima i leđima ima karakteristično obojena pera, kod kojih se na vrhovima polukružno izmjenjuju crna i bijela boja te se stječe dojam sive boje, dok je obojenost repnog perja slična brončanomsoju.

Svijetlom soju zagorskog purana osnovna je bijela boja perja, a na leđima, repnom i krilnom perju prošarana je svijetlosmeđim, sivim i crnim perima. Crno perje na sedlištu daje oštar kontrast donjem perju.Donji dio zastavice repnog i krilnog perja je bijele boje, dok gornji dio ima pruge crne i smeđe boje. Na vrhovima prsnog perja izmjenjuju se crna i bijela boja te se stječe dojam ljuskavosti kao kod riba. Glava purana je crvenkasta do plavkastobijela. Kljun je svijetao, a oči su smeđe boje.Noge su ružičaste boje. Perje crnog soja purana je sjajne crne boje sa zelenkastim sjajem na vrhovima zastavica i zagasite crne boje na središnjem i donjem dijelu zastavice. Kljun je crvenkaste boje. Središnji dio glave od korjena nosa do vrata obrasao je crnim nitastim perjem. Boja očiju je tamnosmeđa.

Boja nogu varira od sivkaste do tamnoružičaste. Kod svih sojeva zagorskih purana, purice su znatno sitnije od purana i nemaju na svom perju sjaja, a glava, rogalj i resice dosta su manje. I purani i purice u pravilu su snažne i otporne konstitucije, što je posljedica ekstenzivnog načina držanja. Zastupljenost pojedinog soja na određenom području vjerojatno je plod tradicije i navike lokalnog pučanstva. Zagorski puran nakon 24 tjedna uzgoja doseže težinu od 6 do 7 kg, dok purica u isto vrijeme doseže težinu od 3 do 4 kg žive vage.

Pod selekcijskim je obuhvatom u 2009. godini bila 2501 rasplodna životinja, odnosno 501 puran i 2000 purica (HPA, 2010). Njihov se uzgoj odvijao na 224 obiteljska gospodarstva u 11 hrvatskih županija, ali se najveći dio uzgoja (88%) zadržao na području Krapinsko-zagorske i Varaždinske županije.

Potrebno je spomenuti da se velik dio rasplodnih životinja ne nalazi pod selekcijskim obuhvatom te se ukupan broj rasplodnih purana i purica u Hrvatskoj procjenjuje na oko 5000. Broj rasplodnih životinja kao i broj uzgajivača svake je godine u porastu te je populacijski trend pozitivan.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.