Što znamo o rasprostranjenosti azijskog stršljena u Europi?

Azijski žutonogi stršljen (Vespa velutina) utvrđen je 2004. godine u Francuskoj, a tijekom slijedećih godina se proširio na Italiju, Njemačku, Portugal, Španjolsku, Belgiju i Veliku Britaniju.

Nažalost, nedavno je utvrđen u Češkoj, Mađarskoj i Austriji. Razumljivo da dinamika populacije žutonog stršljena ovisi o mnogim čimbenicima poput prisutnosti autohtonih stršljena (Vespa crabro) odnosno reljefa i konfiguracije određenog arela. Tako da se, ovisno o spomenutim čimbenicima, azijski stršljen može širiti godišnje od 18 km2 (sjever Italije) preko 60 do 100 km2 (veći dio zapadne Europe).

Europski stršljen (Vespa crabro) je nešto veći od azijski žutonogog stršljena (25-35 mm > 17-32 mm). Prsa i noge su crne ili crveno-smeđe boje, glava je žuta, a kolutići zatka smeđe-žute boje. Međutim, azijski stršljen je dominanto crne boje (prsa i zadak), a glava je narančasta. Uočljiva je široka pruga narančaste boje na četvrtom kolutiću zatka te tanka žuta linija na prvom kolutiću zatka. Također, čeljust i završni dijelovi nogu (goljenica i stopalo) su žute boje.

Stršljene kao i ose svrstavamo u neprijatelje pčela jer napadaju pčele i hrane se odraslim pčelama. Žutonogi stršljen se evolucijski prilagodio pa u pravilu hvata pčele blizu košnica u trenutku kada se vraćaju natovarene nektarom i peludom s paše (lakši plijen) ili kad se spremaju poletjeti. Jednom kada uhvati pčelu, otrgne joj glavu te od prsnog mišićja pčele napravi mesnu lopticu koju odnosi u gnijezdo kao hranu za leglo. Uočeno je da se, osim pčela, stršljeni mogu hraniti mesnim i ribljim otpacima/ostacima te drugim člankonošcima. Logično je stoga zaključiti da azijski stršljen nanosi ogromne štete te predstavlja veliku prijetnju europskom komercijalnom pčelarstvu sa stanovišta smanjene proizvodnje meda i ostalih pčelinjih proizvoda, nestanku pčela kao prirodnih oprašivača u određenim područjima te povećanim troškovima uklanjanja gnijezda stršljena.

Period od srpnja do listopada je najopasniji dio godine za pčele jer zbog porasta broja gnijezda raste i potreba za hranom.

Nakon perioda hibernacije, sparene matice u proljeće grade primarno gnijezdo od kore propalog drveća. Gnijezda su najčešće smještena u dupljama pri dnu, grmlju, niskom drveću ili umjetnim zaklonima. Treba naglasiti da matica sama gradi gnijezdo te nese prva jaja i hrani odnosno brine se o leglu do pojave prvih radilica. S odmakom vremena tijekom proljeća/ljeta broj radilica se u primarnom gnijezdu povećava pa se zbog novo nastale gužve ukazuje potreba za novim sekundarnim gnijezdom u kojem može obitavati do 10.000 radilica. Značajka sekundarnog gnijezda je da se najčešće nalazi visoko u krošnji drveta (10 m visine – evolucijski trik kako bi se što uspješnije zaštitilo od predatora), loptastog odnosno kruškolikog oblika te da može biti veliko do 1 m u dužinu i širinu (češće 0,6 x 0,8 m). Sekundarna gnijezda se u manjoj mjeri mogu se pronaći u živici i objektima. Europski stršljen gradi gnijezdo najčešće u duplji drveća, dimnjacima, ispod greda u tavanskom prostoru i iznimno rijetko na otvorenom području. Izgled gnijezda je cilindričnog oblika (0,3 x 0,6 m) sa širokim otvorom na dnu, dok je kod azijskog stršljena otvor u sekundarnom gnijezdu uvijek smješten bočno i znatno je manji u usporedbi s otvorom u gnijezdu europskog stršljena.

Krajem ljeta dolazi do perioda parenja (uobičajeno je spolno zrelo oko 900 mužjaka i oko 350 ženki). Sparivanje se može dogoditi na otvorenom blizu košnice ili unutar gnijezda. Također, uočeno je da se jedna ženka može pariti samo s jednim mužjakom, ali i spoznaja da se jedan mužjak može pariti s više ženki. Za uspješnost parenja bitni su privlačni seksualni feromoni (kod ženki otrovna žlijezda), a kod mužjaka feromoni iz prsne i mandibularne žlijezde. Nakon sezone parenja, matice tijekom jeseni traže novi dom(pukotine/rupice u drveću i tlu) u kojem će proći fazu hibernacije (prezimljavanja) i ponovo u proljeće započeti svoj životni ciklus.

Nažalost europske pasmine medonosnih pčela nemaju razvije obrambene mehanizme poput azijskih pčela. Naime, azijske pčele stvaraju od svojih tijela tepih ili sag na ulazu u košnicu te dolazi do uklupčavanja stršljena u toj gomili pčela (od 80-ak do 240 pčela). Naime, pčele treperenjem krila u valovima povećavaju temperaturu u središtu klupka u kojem se nalazi stršljen na 45-46 0C što će, ovisno o broju pčela u klupku, najčešće kroz 60-ak minuta biti fatalno za stršljena. Kod europskih pasmina uočeno je formiranje saga na ulazu u košnicu, ali izostaje učinkovita obrana poput uklupčavanja stršljena u klupko kao kod azijskih pčela.

Teško da možemo govoriti o mogućem suzbijanju/iskorjenjivanju azijskog stršljena na području Europe. Naše aktivnosti bi trebale biti usmjerene prvenstveno na monitoring pčelinjih zajednica na moguće prisustvo azijskog stršljena na pčelinjacima te nažalost na smanjivanje/kontrolu štete u pčelarstvu. Znanstveno-stručna zajednica predlaže pronalaženje i mehaničko/kemijsko uništavanje gnijezda što nekada zna biti otežano zbog težeg uočavanja gnijezda. Također, u obzir dolazi lov i hvatanje radilica i matica pomoću mamaca (meso/riba) s insekticidima, kontrola razmnožavanja i ostali načini biološke kontrole . Pri tome trebamo voditi računa da primjenom insekticida/biocidnog plina ne djelujemo štetno na pčele i/ili druge korisne kukce. Lokalno će svakako pomoći klopka pri čemu u dvolitrenu plastičnu bocu stavimo oko 500 ml pive ili vina. Možemo dodati i malo šećera, sirovog mesa ili hrane za pse i mačke u bocu jer sve djeluje kao odličan atraktant za stršljene. Čep boce je zatvoren, a na donjem dijelu grla boce napravimo rupu kroz koji gurnemo plastični lijevak (najčešće od grla neke druge manje plastične boce) kroz koji će stršljeni ulaziti i posljedično se utapati u spomenutoj otopini. Razumljivo da stršljeni neće moći izaći iz boce zbog toga što je stijenka boce strma i skliska već će se utopiti. Klopka je bezopasna za pčele jer spomenuta sredstva nisu atraktanti za pčele (o etiniozi kao velikoj prijetnji za europsko pčelarstvo u slijedećem broju „Pčele“).