Ulov i uzgoj tune

Ribolov plavoperajne tune u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. Stajaća tunolovka tzv. „tunera“ prvi se put spominje 1438. godine kada su riječkim i kastavskim ribarima dopuštali spuštanje mreža u zaljevu Preluku.

Ribari su na području od Rijeke do Senja izgradili skele – promatračnice sa kojih su promatrali dolazak tuna u zaljev. Danas od nekadašnjih 67 tunera sa tog područja postoje dvije, kao turistička atrakcija i podsjetnik na nekadašnji način ribolova. Pojavom novog ribolovnog alata okružujuće mreže plivarice-tunolovke ovakav način tunolova je napušten.

Tuna je jedna od najvažnijih vrsta u sektoru ribarstva, prvenstveno zbog visokih cijena koje postiže na svjetskim tržištima zahvaljujući svojoj veličini i visokoj kvaliteti mesa. Zbog velike potražnje svježe tune na japanskom tržištu kao i promjene načina ribolova (zamjene udica plivaricama tunolovkama), došlo je do povećanja ribolovnog napora i smanjenja divljih populacija u prirodnim staništima. Kako bi nadoknadili potrebe za svježom tunom, Japanci su šezdesetih godina započeli s uzgojem tune u kanadskim vodama što je prošireno i na Sredozemno more.

Iako se ribolov i akvakultura najčešće razmatraju kao zasebne kategorije, u slučaju uzgoja tune one su povezane jer još uvijek nije zaokružen životni ciklus u kontroliranim uvjetima. Uzgoj tuna temelji se na ulovu mlađih primjeraka u prirodi koji se dohranjuju u plutajućim kavezima. Kolokvijalno, postoje dva pristupa u komercijalnom uzgoju tuna, tov i uzgoj tuna (engl: farming i fattening). Kod tova tuna veći odrasli primjerci se love i dohranjuju tijekom kratkog razdoblja najčešće 4 do 6 mjeseci pri čemu je cilj povećanje količine masti koja pak ima velik utjecaj na cijenu na japanskom tržištu tune. Uzgojem tuna uzgajaju se mladi nedorasli primjerci tijekom 2 do 3 godine radi povećanja mase ribe i promjene odnosa masti i mesa. Tako uzgojena tuna gotovo u cijelosti zadovoljava standarde „sashimi“ tržišta, za razliku od tune iz ulova gdje je samo 30 posto vrhunske kvalitete.

Hrvatski ribari su stekli bogato iskustvo u ribolovu na tune kao kapetani i ribari, ali i kao vlasnici velikih brodova tunolovaca koji su ribarili na Tihom i Atlantskom oceanu. Dio njih je pokrenuo uzgoj tune u Australiji koji se pokazao uspješnim te su svoje iskustvo odlučili prenijeti u Hrvatsku. Tako je 1996. godine zabilježen prvi pokusni tov tune u Hrvatskoj, s od 36 tona (Kali Tuna, o. Ugljan). Kao posljedica sve veće potražnje divlje tune na tržištu, došlo je do povećanja ribolovnog napora i do ugrožavanja prirodnih stokova. Na temelju znanstvenih istraživanja utvrđeno je da je u posljednjih 20 godina došlo do redukcije prirodnih stokova za oko 80%. Tuna je kao kozmopolitska vrsta pod posebnim režimom upravljanja.

Međunarodna komisija za očuvanje i zaštitu atlantskih tuna (ICCAT) prati stanje tuna i njima sličnih vrsta u Atlantskom oceanu, Sredozemnom moru i pripadajućim morima. Preporuke se donose za oko 30 vrsta među kojima su za Hrvatsku značajne plavoperajna tuna (Thunnus thynus), žutoperajna tuna (Thunnus albacares), velikooka tuna (Thunnus obeus), iglan (Tetrapterus belone) i sabljan (Xiphias gladius). ICCAT donosi preporuke koje imaju obvezujući karakter za sve članice koje uključuju ograničenje ribolovnog napora, godišnje ulovne kvote, prostorno – vremenska ograničenja kao i kontrolne mjere. ICCAT je osnovan na međunarodnoj konvenciji u Rio de Janeiru (Brazil) 1969. godine. Republika Hrvatska je bila samostalna članica od 1997. do 2013. godine, a od ulaska u Europsku uniju, interese Republike Hrvatske zastupa zajednički predstavnik EU.

Komisija kao osnovno upravljačko tijelo ICCAT-a održava redovite godišnje sastanke na kojima donosi preporuke za očuvanje stokova. Ulovne godišnje kvote se određuju za svaku članicu na temelju prikupljenih statističkih podataka i procjena stokova, uključujući povijesne podatke o ulovu i ribolovnoj floti.

Smatra se da postoje dva različita stoka plavoperajne tune: istočni i zapadni. U istočnom Atlantiku nalazimo istočni stok na području od Norveške do južne Afrike čija su mrjestilišta u Sredozemnom moru. Komisija provodi mjere zaštite odvojeno za istočno-atlantski i zapadno – atlantski stok, pa tako za Hrvatsku vrijedi preporuka i kvote za istočno-atlantski stok.