Sadnja vinove loze na vlastitom korijenu – da ili ne?

Posljednjih godina može se uočiti da se u regiji podižu manji ili veći nasadi vinove loze uzgojene na vlastitom korijenu. To se obično opravdava velikim primitkom samih sadnica (reznica), sigurnosti uzgojenih sorata te manjim troškovima podizanja vinograda.

Međutim, istina je i to da su posljednjih godina mnogi vinogradari podizali nasade vinove loze koje su treće godine morali krčiti, iz razloga što nisu dobili odgovarajuću sortu koju su obično skupo i platili.

Ipak, u većini slučajeva radilo se o nedeklariranom sadnom materijalu i raznoraznim prekupcima- nakupcima koji nisu mogli garantirati ni sortiment ni kakvoću sadnog materijala.

Filoksera je sitna uš koja u velikom mnoštvu živi na sitnom korijenu vinove loze. Sisanjem sokova slabi biljku, stvarajući ozljede tj. izrasline na korijenu koje onemogućavaju kolanje sokova, a zbog čega trs postupno slabi i na posljetku se osuši. Zbog toga se loza treba uzgajati na odgovarajućim loznim podlogama čije je korijenje zaštićeno debelim plutastim zaštitnim slojem. Drugim riječima, filoksera napada i spomenute lozne podloge ali ne nanosi neke značajnije štete.

Dakle, filoksera na američkoj lozi napada samo lišće jer se samo na njemu može i razviti. Značajnije štete može napraviti isključivo u matičnjacima iz razloga što usporava rast i odrvenjavanje rozgve. A štete od filoksere prepoznaju se po karakterističnim nabreklinama lišća koje su locirane na naličju lišća (slične se nabrekline znaju javiti na licu lišća ali je tada riječ o napadu grinja). Da je riječ o vrlo opasnom štetniku europske plemenite vinove loze, najbolje svjedoči podatak da su u prošlosti brojni francuski vinogradari zbog njenog napada propali, a nemali broj njih je izvršio čak i samoubojstvo.

Međutim, ne smijemo zanemariti ni činjenicu da, iako je populacija filoksere danas bitno smanjenja, postoji uvijek realna mogućnost njenog brzog povratka.

Istina je i da na pojedinim terenima filoksere nema niti je uopće može biti. Tako je, primjerice, s vinogradima koji su podignuti na pjeskovitim tipovima tala, na kojima sitne čestice pijeska onemogućavaju životne procese filoksere. Slično je i s vinogradima koji su u doba mirovanja dva-tri mjeseca pod vodom , gdje voda jednostavno uguši ove štetočine. Ali, i pored takvih primjera potrebno je shvatiti kako se vinova loza u velikim, ozbiljnijim vinogradima ipak treba uzgajati isključivo cijepljena na odgovarajuće lozne podloge.

S druge strane, uzgoj vinove loze na vlastitu korijenu može imati opravdanje jedino kod njenog sporadičnog uzgoja, i to samo za potrebe odrina (pergola). Kod takve loze uzgojene na propusnim tlima, s adekvatnom pripremom sadne jame, korijen ubrzano ide u dublje slojeve tla. A u tim nižim slojevima zemljišta ujedno se nalaze i manje povoljni uvjeti za razvoj filoksere. To opet rezultira manjom populacijom opasne filoksere. Razumljivo je onda da u takvim uzgojnim prilikama dublje korijenje ostaje neoštećeno, pa vinova loza obično doživljava svoju duboku starost. Ali, to ne bi trebalo biti opravdanje za nekontrolirano podizanje velikih nasada vinove loze uzgojene na vlastitom korijenu.