Golemi mamutovac

Golemi mamutovac, golema sekvoja (Sequoiadendron giganteum) je jedina vrsta roda Sequoiadendron. To je najveća crnogorična vrsta drveća, jedna od najvećih i najdugovječnijih biljnih vrsta uopće.

S obzirom na obujam debla, ubraja se među najveća stabla na svijetu, koje dosegne visinu veću od 100 m i promjer do 12 m. Tvori prirodne šume na zapadnim padinama gorja Sierra Nevada u središnjoj Kaliforniji, na visini od 900 do 2700 m, a u ledenom dobu rastao je na znatno većim prostorima sjeverne polutke. Na europskom kontinentu otkriven je u fosilnim slojevima lignita. Krošnja je široko piramidalna, deblo pravno, krupno, vlaknasto, u starijih stabala u donjem dijelu je izrazito prošireno. Do visine 50-60 m ono je ogoljelo, čisto od grana, s velikim padom promjera. Kora debla je svjetlije crvenosmeđa, mekana, duboko ispucala, ljušti se u finim ljuskama, a najveća njena debljina može iznositi 75 cm.

Korijenski sustav je široko razgranat i snažan. Izbojci su u početku tamnozeleni, kasnije poprimaju crvenosmeđu boju, a pupovi su goli. Listovi su igličasti, kožasti, tvrdi, plavkastozeleni, odozgo i odozdo s pučima. Iglice su zavojito raspoređene u tri uzdužna niza, a više ili manje su priklonjene uz izbojak, sjedeće. Ostaju na izbojku 3-4 godine, šiljasto su kopljaste, s donje strane izbočene, odozgo ravne ili nešto udubljene, oštro šiljastoga vrha. Na postranim i donjim granama iglice su duge 4-6 mm, a na vršnim granama i mladim biljkama 10-12 mm. Široke su približno 1 mm, a ostaju na izbojku nekoliko godina.

Muški cvjetovi su skupljeni u mace, smještene pazušno i vršno. Ženski cvjetovi su vršni, s 25-40 ljuskica, a završavaju s jednim kružnim trnom. Svaka ljuskica ima 3-12 ili više uspravnih sjemenih zametaka raspoređenih u dva reda. Vrijeme cvatnje je tijekom travnja i svibnja. Češeri su jajasto okruglasti, crvenosmeđi, drvenasti, dugi 5-8 cm, promjera 4-4,5 cm. Smješteni su pojedinačno ili po nekoliko zajedno na vrhovima postranih izbojaka. Već u prvoj godini dosegnu gotovo punu veličinu i stoje uspravno, a u drugoj su godini savijeni prema dolje. Češerne se ljuske proširuju u rombični štitić (apofizu), koji je u sredini udubljen s nježnim šiljkom. Češeri dozrijevaju u drugoj godini, a na stablu ostaju više godina. Sjemenka je sitna, svjetložute boje, jajastog oblika, duga 3-6 mm te okriljena s dva uska krilca, koja su od nje šira. Ovaj mamutovac počinje plodonositi u starosti oko 125 godina, a najobilniji mu je urod pri starosti 200 i više godina. Urod češera je svake godine. Pomladak u prvoj godini života raste sporo u visinu, u drugoj i trećoj rast se naglo ubrzava.

Golemi mamutovac je jednodomna i anemofilna vrsta (oprašivanje pomoću vjetra), razmnožava se iz sjemena i vegetativno, a doživi starost od 3.000 do 4.000 godina. Nijedan primjerak dosad nije uginuo od starosti, nego zbog neke nezgode. Dobro uspijeva na lakim pjeskovito-ilovastim tlima, izrazito propusnim i umjereno vlažnim, a raste u izdvojenim grupama na kiselim tlima.

Odgovaraju mu padine na povišenim i zaštićenim položajima, vlažna klima i slobodan prostor. Na svom prirodnome staništu pretežito raste u kanjonima, gdje je temperatura u rasponu od -25 do 38 Celzijevih stupnjeva. Znanstveni pokusi u Njemačkoj su pokazali da ova vrsta dobro uspijeva u mješovitim sastojinama, posebice s različitim vrstama jela. S obzirom na svoj vanjski izgled, pogodna je za uzgoj na velikim otvorenim površinama, kao pojedinačno stablo ili u malim grupama. Drvo joj je mekano, male težine i vrlo trajno, no po kakvoći zaostaje za drvom obalnog mamutovca. U Europi, gdje je prvi put unesena u Škotsku 1853. godine te Sjevernoj Americi uzgaja se kao parkovna vrsta.

Najveći primjerci golemoga mamutovca nalaze se u širokim prostranstvima nacionalnih parkova Sequoia i Kings Canyon. Najveće stablo nazvano je General Sherman, a slovi za najveće biće na planetu Zemlji. Visina mu je oko 84 m, opseg debla neposredno iznad tla 32 m, procijenjeni volumen čak 1.487 m3, a starost između 1.800 i 2.700 godina. Za održavanje sastojina veliku važnost imaju niski šumski požari koji uništavaju prizemno raslinje i omogućuju klijanje malih sjemenki iz kojih se razvijaju ovi gorostasi. Stara su stabla zaštićena od požara svojom debelom korom. Periodični požari su zapravo prirodna regulacija života u ekosustavu kojemu su se sekvoje najbolje prilagodile.

Prvi golemi mamutovac u Hrvatskoj posadio je dr. Ivan Malin 1862. godine u Zagrebu, samo devet godina nakon što je posađena prva sadnica u Europi. Danas se ovo stablo može vidjeti u Malinovom parku u Nemetovoj ulici, kao čudo prirode i primjer uspjele klimatske prilagodbe u našemu podneblju. Zbog toga se uspješno može uzgajati u našim parkovima, arboretumima i vrtovima: u Zagrebu i na području većega dijela naše države (Opeka, Lisičine, Samobor, Karlovac, Hrvatsko zagorje, Slavonija, otok Lokrum i dr.). U Slatini se u samom središtu grada nalazi jedno stablo koje je proglašeno zaštićenim spomenikom prirode. S visinom višom od 60 m, opsegom većim od 5 m, starošću preko 200 godina te lijepo oblikovanom krošnjom, vjerojatno je jedino takvo stablo goleme sekvoje u Hrvatskoj.

Obalna sekvoja, obalni mamutovac (Sequoia sempervirens) je jedina živa vrsta iz roda Sequoia. Ova četinjača vitkoga stabla rasprostranjena je u zapadnome dijelu Sjeverne Amerike, u obalnom pojasu Tihog oceana, od jugozapadnoga kuta Oregona do južnoga dijela Kalifornije, do 900 m nadmorske visine. Smatraju je najvišom vrstom drveća na svijetu jer naraste u visinu do 115 m, s promjerom do 9 m i opsegom do 25 m. Krošnja je čunjasta, a deblo uspravno i pri dnu prošireno, a katkada je čisto od grana i do 70 m visine stabla. Kora je crvenkastosmeđe boje, spužvasta, duboko izbrazdana, debljine i do 30 cm. Korijenski sustav je bez žile srčanice, s jakim, široko razgranatim korijenjem. Grančice vise, izbojci su u početku zeleni i goli, a kasnije postaju crvenosmeđi.

Pupovi su okruglastog oblika, pokriveni ušiljenim i kožastim ljuskicama. Listovi su maleni, igličasti i ljuskasti vazdazeleni, zavojito raspoređeni, na izbojku ostaju 3-4 godine.

Karakterističan je njihov dimorfizam. Na postranim granama su igličasti, plosnati, linearni do linearno kopljasti, šiljastoga vrha, cijeloga ruba, odozgo plitko izbrazdani, na osnovi suženi u peteljku. Na vrhovima glavnih grana i plodnih izbojaka nalaze se ljuskasti listovi. Dugi su 5-25 mm, široki 2 mm, a ljuskasti listovi dugi su približno 6 mm. Odozgo su iglice tamnozelene, bez puči ili s isprekidanim linijama puči. S donje strane su sivkastozelene, s dvije bijele pruge puči i jasno izraženom srednjom žilom, a tijekom zime bakrenocrvene.

Cvjetovi na vrhovima ogranaka razvijaju se u jesen, a otvaraju se u proljeće. Ženski se cvjetovi sastoje od 15 do 20 šiljastih ljusaka iz kojih nastaju maleni, odrvenjeli češeri, sa četiri do pet sjemenki u svakoj ljuski, koje dozriju u godini cvatnje. Muški cvjetovi dugi su približno 1,5 mm, po 1-3 u skupinama. Vrijeme cvatnje je od studenog do ožujka. Češeri su sitni, jajoliki, smeđi, dugi 2-2,5 cm, vise na kratkim izbojcima, a sastoje se od 15 do 20 ljusaka s uzdignutim štitićima. Dozrijevaju od rujna do prosinca, a obilni urod sjemena je gotovo svake godine. Plodonošenje počinje od 5. godine, a najbolji je urod u starosti od 60 do 100 godina. Sjemenke su crvenosmeđe, eliptične do jajolike, duge 1,6 mm, s uskim postranim krilcima. Osim sjemenom, biljka se razmnožava i reznicama, a vrlo dobro razvijaju se izbojci iz panja i korjenjaka te iz debla.

Obalna sekvoja raste izrazito brzo do svoje 50. godine, a dosegne visoku starost i do 2.000 godina. Na prostoru svog rasprostranjenja tvori prirodne čiste i mješovite šume, s običnom američkom duglazijom, sitkanskom smrekom i nekim listačama. Vrsta je sjene, voli blaža podneblja, odgovaraju joj vlažna aluvijalna, pjeskovita i ilovasta tla, zahtijeva veliku relativnu zračnu vlažnos, a ne podnosi zime kontinentalnoga područja. Uglavnom je otporna na vjetar, no osjetljiva je na onečišćen zrak. Daje građevno drvo izvanredne kakvoće.

U Europi, gdje je unesena 1840. godine, uzgaja se u parkovima i nasadima na toplijim položajima, posebice tamo gdje je prisutan utjecaj morske ili oceanske klime. U Hrvatskoj se u uvjetima našega podneblja uspješno uzgaja u parkovima Primorja, primjerice u Rijeci i Opatiji, gdje se nalazi nekoliko jačih stabala.