Legende i mitovi o hrastu

33

U Europi su se sve do 4000 godina prije Krista, cijelim kontinentom prostirale ogromne hrastove šume, čija su stabla bila orijaških razmjera. Kasnije, udjel hrasta u tim šumama opada i on ustupa mjesto drugim vrstama drveća – brezi te nekim crnogoričnim vrstama.

Izvor: Wikipedia

Postupno gubi svoju kultnu ulogu, najčešće u sjevernim predjelima Europe, gdje njegovu ulogu preuzima bor. U starih naroda prije nego što se razvilo vjerovanje u različita poganska božanstva, razvilo se štovanje prirode. Usporedo s kultom vode, vatre, groma i Sunca, razvio se kult stabla.

Kod većine starih Indoeuropljana uz hrast je bilo vezano mnogo mitoloških i ritualnih predodžbi, uz njegovu veliku gospodarsku ulogu. Hrast je zauzimao važno mjesto, ako ne i najvažnije mjesto u vjerovanjima ljudi u staroj Europi. Vrhovni Bog bio je bog hrasta, neba, kiše i grmljavine i štovan je pod različitim imenima.

Značenja koja proizlaze iz ovih naziva: bog gromovnik, gora, stijena, dub, munja i neki drugi, lako mogu objasniti svjetonazore starih Indoeuropljana i Slavena. Prirodni ambijent i elementarne sile stvorile su predodžbe o vrhovnom božanstvu.

Davno prije kršćanstva, hrast je štovan kao sveto drvo. Keltski Druidi štovali su hrast kao nešto najsvetije, osobito ako je na njemu rasla imela, kao sveto drvo. Niti jedan obred nisu obavljali bez hrastova lišća. Riječ druid nastala je od grčke riječi drus (vrsta hrasta) i wid (znanje, znati, vidjeti) što označava čovjeka koji posjeduje sveto znanje o hrastovima.

Druidi su se smatrali posrednicima između bogova i ljudi. Grci su zapisali kako Kelti štuju Zeusa i da je njihova predodžba Zeusa visoki hrast. I kod sibirskih Jakuta i Grka hrast je bio os svijeta. Kod Germana, najvažnije sveto drvo bio je hrast, posvećeno bogu groma Donnaru ili Thunaru, a nazivali su ga Donnares Eich Hrast – sveto drvo, »…dok mu bura hrašće vije« glasi djelić hrvatske himne, što je dokaz koliko značenje ima hrast u našem narodu, od pradavnih dana pa do danas – Donnarov hrast. Po germanskim zakonima onoga koji oguli koru sa svetog hrasta slijedi strašna kazna.

Najsvetije stablo starih Slavena bio je hrast. U šumi svetih hrastova ložili su vječnu vatru, koja je bila ograđena plotom kako joj stoka i zli ljudi ne bi mogli nauditi. Stablo hrasta bilo je posvećeno bogu Perunu, kao najvažnijem bogu, stablo jasena bogu Svantevidu, a lipa boginji Vidi. Pod starim ogromnim hrastovima vijećali su starješine plemena, na humku pod hrastom prinosili su i žrtve bogu Perunu, a ispod nekih ogromnih stabala nalazili su se ogromni kameni žrtvenici. Mnogi od njih održali su se sve do kraja 15. stoljeća, a i danas se na otoku Rujanu u Baltičkom moru nalaze stari hrastovi koji obilježavaju grobove predaka.

U Siriji, rimski namjesnik Euzebije spominje tamošnje žrtvovanje ispod svetog hrasta. Na naredbu cara Konstantina srušio je sve te hramove i sagradio kapelice ispod tog drveća. Kod Latina bio je simbol snage, pa je otuda i latinski naziv robur, koji simbolizira moralnu i fizičku snagu. I Latini i Kelti su imali svoje obrede žrtvovanja upravo ispod svetog hrasta – jedni su žrtvovali bijele junce, a galski su Druidi žrtvovali bijele bikove, kada su brali imelu.

Kršćani preuzimaju poseban odnos prema hrastu u svoja vjerovanja, pa tako hrast postaje slikom Krista ili Djevice Marije. Još uvijek postoji vjerovanje kako je Kristov križ načinjen od hrastovine, zbog svoje trajnosti i čvrstoće, pa tako označava jakost vjere, kreposti te ustrajnosti kršćanina u životnim tegobama.

Ime hrast novijeg je doba, potječe od slavenskih naroda i prema nekim autorima potječe od češkog glagola chrasteti, starohrvatskog hrustiti, što znači šumiti, kad je sveto ime dub zabranjeno upotrebljavati. Naime, riječ dub javlja se u nekih najstarijih naroda, u keltskom jeziku, na jednoj strani te u starogrčkom, albanskom i makedonskom jeziku, što upućuje da riječ dub potječe od Indoeuropljana, čije primarno značenje je drvo, tvrdo, snažno, krepko, jako, a upravo su to sve osobine hrastova drveta.

I kod starih Germana ime za hrast je iz osnove aik – staroislandski eik (dub, korablja), engleski oak (dub), starovisokonjemački eih (dub), njemački Eiche (dub). U gotovo svim slavenskim jezicima javlja se isti oblik imena, lužičkom (dub), češkom (dub), ruskom, te slovenskom (dob), poljskom (dab), bugarskom (dub), u hrvatskom dub, ali i hrast.

Međutim, u pojedinim hrvatskim krajevima hrast se naziva sa više od pedesetak različitih imena kao recimo: brdanjak, blagun, bjel, adraš, crnika, česvina, črepinjek, drobljak, dub, dubac, golubnjak, gorun, graden, granik, crni hrat, kakrik, kestenjar, lužnik, rošnjak i niz drugih.

Najčešći naziv je dub, a to je riječ sveslavenska, praslavenska i možda baltoslavenska, koja je značila drvo uopće. Zbog svoje kompleksne uloge u mitološkim predodžbama i vjerovanjima na širokom prostoru Starog svijeta, kod mnogih indoeuropskih naroda, dub je često bio tabuiran putem zamjene imena nekom drugom riječju.

Zbog toga je latinski naziv Quercus robur za dub koji je ogroman i čvrst najispravniji naziv, a dolazi opet iz indoeuropskih jezika koji označava hrast, ali i goru ili mjesto u gori. U litavskom i latvijskom jeziku naziv za hrast označava mjesto gdje prebiva bog Perun, bog gromova. Litavci svoje želje duhovima izražavaju ispod starog hrasta te za karmine kuhaju hranu na vatri isključivo od hrastovog drveta i ispod hrasta. Slavenski bog Perun bio je za njih jedini bog svih stvari. U Rusiji je kod mjesta Novgoroda, stajao sve do 1578. g. kip Peruna s munjom u ruci ispod kojeg je gorjela vječna vatra od hrastovog drveta, a ako bi se vatra kojim slučajem ugasila, oni koji su bili zaduženi za nju, plaćali su to svojim životom.

Najpoznatije svetište hrasta u Grčkoj bilo je Dodona, a u Rimu bog neba i grmljavine bio je Jupiter, a Romul je na Kapitolu pored svetog hrasta podigao hram. Važnost hrasta za Rimljane vidi se i po brojnim nazivima: Hram hrastove šume (posvećen hrastovim nimfama), Vrata hrastove šume, ispod Aventina nalazila se zimzelena hrastova šuma (Egerijin šumarak). Na groblju u Forumu, nađeni su dječji posmrtni ostaci u hrastovim lijesovima, a na Vatikanskom brijegu postoji hrast za koji se vjeruje da je stariji od Rima. U visokogorskim predjelima srednje Azije te u Zakavkazju, Iranu i Afganistanu, hrast je najsvetije drvo. U tim predjelima raste čak i od 2300 do 2600 m. Budući da raste u tako visokim predjelima, u njega najčešće udara grom i zato ga povezuju sa bogom gromovnikom.

Na čitavom području Kavkaza široko je zastupljen kult hrasta ili duba. To se posebno vidi u gruzijskoj tradiciji, gdje se ljudi prilikom molitve obraćaju duhu duba. Misle da je dub golemo mitsko drvo (drvo svijeta) čiji je vrh prikovan za nebo zlatnim lancem po kojem se spuštaju ili podižu anđeli. Ispod golemih hrastova na planinskim prijevojima često se nalaze mjesta gdje lokalno stanovništvo prima ili daje zakletve. Estonci koji su susjedi Litavcima i Slavenima također su štovali hrast, imali su običaj da tri puta obilaze oko vatre noseći pivo u rukama, a stabla hrasta su prskali životinjskom krvlju. Estonski grkokatolici okupljaju se ispod stabla hrasta odjeveni u svečano ruho, noseći svijeće koje stavljaju na grane.

Kada dođe svećenik i obavi ceremoniju po grkokatoličkom obredu, počinju pjevati pjesmu u slavu svetaca. Umjesto da pjevaju »Sveče, moli za nas«, oni pjevaju »Sveti hraste, Aleluja, moli za nas«. Potom svećenik okadi cijeli hrast, a oni, ležeći na zemlji, pale svijeće. Kada svećenik napusti prostor, narod ostaje jesti i piti, plesati te paliti nove svijeće.

U Njemačkoj za Uskrs mladi oba spola plešu oko hrasta, a negdje je običaj da bolesne ljude ili životinje provedu kroz otvor u hrastu, bio on prirodni ili umjetni – radi ozdravljenja. U nekim dijelovima Francuske običaj je da se obožavaju usamljeni hrastovi u poljima pa se na njih vješaju slike svetaca.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.