Kiidk’yaas ili zlatna smreka

Jedinstvenu zlatnu smreku otkrio je škotski baronet (niža plemićka titula) sir Windham Anstruther 1924. godine kada je bila stara gotovo 300 godina. Često se kretao po šumi jer je bio zaposlen kao geometar zadužen za mjerenje trupaca.

Pronašao ju je u kanadskoj pokrajini Britanska Kolumbija uz rijeku Yakoun na jednome od otoka arhipelaga Haida Gwaii. Riječ je o vrsti sitkanska smreka (lat. Picea sitchensis) neuobičajene tamno žute boje iglica. Haida Indijanci nazvali su je Kiidk’yaas što znači drevno stablo, a bijeli doseljenici nazivali su je zlatnom smrekom. Znanstvenici su već postojećem nazivu Picea sitchensis dodali naziv aurea. Tamno žute iglice zlatne smreke su, prema tvrdnjama svjedoka, kada bi ih obasjalo Sunce, dobivale poseban zlatni sjaj. Uz to, zlatna smreka bila je većih dimenzija od okolnih sitkanskih smreka i zbog tih svojstava vrlo uočljiva. Prije nego što se utvrdio točan uzrok žute boje iglica, nagađalo se da je zlatnu smreku pogodio grom ili da je promijenila boju jer se suši i odumire. Kasnije je ustanovljeno da ima prisutnu genetsku mutaciju uslijed koje joj je u iglicama nedostajalo 80 % zelenog pigmenta klorofila. Zbog toga stanja, kloroze, iglice joj nisu bile uobičajene tamno zelene boje.

Kloroza kod drveća nije tako neuobičajena pojava, ali u načelu zahvati po jednu granu, a ne čitavo stablo kao što je to bio slučaj sa zlatnom smrekom, no zbog toga je bila doista posebna. Ostalo je nejasno kako to da biljka s klorozom nije pokazivala znakove intolerancije na svjetlost, a još je nevjerojatnije da je, iako s genetskom greškom, bila većih dimenzija od okolnih smreka. Izmjereno je da ima oko 49 m visine i 1,8 m promjera. Znanstvenici pretpostavljaju da se tako uspješno razvila zahvaljujući povoljnoj lokaciji i količini svjetla. Smatra se da je zlatna smreka za života imala dovoljno svjetla za vršenje fotosinteze i da se ono odbijalo u dovoljnoj mjeri da iglice ne izgore i ne otpadnu. Moguće je i da su joj ugljik potreban za stvaranje glukoze putem korijenovog sustava slale okolne smreke. Da si drveće međusobno pomaže na taj način, dokazala je upravo Kanađanka iz Britanske Kolumbije.

Profesorica šumarske ekologije Suzzane Simard sa Šumarskog fakulteta u Vancouveru radila je pokuse u šumi s brezama i duglazijama. Prethodno je takvo istraživanje provedeno na borovima u laboratorijskim uvjetima i oba su dokazala isto. Zlatna smreka posječena je 20. siječnja 1997. godine i to je izazvalo strašno ogorčenje kako kod Haida Indijanaca, tako i kod bijelih doseljenika. Posjekao ju je četrdesetsedmogodišnji inženjer šumarstva Thomas Grant Hadwin. Ogorčenje koje je Hadwin izazvao objasnio je vlastitim ogorčenjem, a pobuđivale su ga čiste sječe i način na koji je poslovala drvna industrija. Istražitelji su kasnije našli svjedoke koji su potvrdili da je Hadwin bio veliki protivnik čistih sječa, što je razumno, no ustanovili su i da je bio psihički labilna osoba. U svakom slučaju, trebalo mu se suditi. Prvo je ročište bilo zakazano 18. veljače 1997. godine, no pobjegao je pet dana prije, 13. veljače. U lipnju iste godine pronađeni su njegov razbijeni kajak i oprema na nenaseljenom otoku Mary Island. Postoji više pretpostavki o njegovom konačnom završetku. Prema jednoj ubijen je iz osvete, a prema drugoj se utopio. Oni koji su ga dobro poznavali tvrdili su da nije poginuo jer je bio majstor preživljavanja i iznimno otporan na niske temperature. Zato su nagađali da je lažirao vlastitu smrt i pobjegao u nepoznato. Sa sigurnošću je jedino utvrđeno da je nestao pod nerazjašnjenim okolnostima.

Hadwin je imao dobro praktično sjekačko iskustvo, a počeo ga je stjecati u kasnim tinejdžerskim godinama i ranim dvadesetima i u to vrijeme zarađivao i kao rudar u rudniku zlata. Bez obzira na to, dok je sjekao zlatnu smreku, vjerojatno zbog stanja psihe, nije načinio prijelomnicu pa je ostala stajati na panju dva dana. Nakon što ju je srušio uputio je pismo Haidama i medijima. U pismu stoji kako nije uživao u, kako je to nazvao, klanju ove grandiozne, stare biljke, ali očito im je trebao poziv na buđenje i to bi trebali biti sposobni shvatiti i akademski osposobljeni profesionalci. Napisao je kako je učinjeno izraz njegovog bijesa i mržnje prema akademski obrazovanim profesionalcima i njihovim ekstremističkim simpatizerima čije se ideje, etika, djelomična istina, stavovi itd. čine odgovornima za većinu grozota prema amaterskom životu na ovom planetu.

Budući da su smatrali da je to jedan od njihovih predaka, Haida poglavice organizirali su obred žalovanja za smrekom. Prema njihovom vjerovanju, u zlatnu smreku pretvoren je jedan neposlušni dječak. Jedna od verzija legendi kazuje da je Stvaratelj odlučio uništiti dječakovo selo snježnom olujom jer se ljudi nisu prestajali loše ponašati jedni prema drugima. Dječak i njegov djed uspjeli su se skloniti na sigurno, a iz skrovišta su izašli tek kada su začuli ptičji pjev. Kako su bili jedini preživjeli, jedino im je preostalo napustiti selo. Uputili su se na put hodajući uz rijeku Yakoun. Starac je kazao dječaku neka se ne okreće, ali ga dječak nije poslušao i za kaznu je bio pretvoren u drvo. Legenda kaže da stablo treba poštovati do zadnje generacije. Navodi se da su se neki od Haida, ali i neki bijelci željeli osvetiti Hadwinu. Jesu li znanstvenici barem dijelom ublažili ogorčenu javnost, nije poznato, ali uspjeli su u naumu da zlatna ka živi i dalje. Uz prethodno odobrenje Haida, stvorili su klonove još iste godine kada je zlatna smreka posječena. U tu svrhu prvo joj je odrezan vrh i poslan u Cowichan Lake stanicu za istraživanje.

Šumarski su stručnjaci stotinjak reznica nacijepili na zdrave sitkanske smreke, a prihvatilo ih se oko 60. Nakon godina njege u stakleniku, dvadeset je primjeraka posađeno na vanjski prostor stanice gdje rastu u uvjetima sličnima onima u šumi u Haida Gwaii. Godine 2012. objavljeno je da su visine između 65 i 70 cm. Dio sadnica posađen je diljem Britanske Kolumbije. Zanimljivo je da su njezini geni sačuvani i prije nego je posječena. Još šezdesetih godina prošloga stoljeća netko je uzeo reznice i prodavao ih po SAD-u, no ne spominje se ništa o njihovoj daljnjoj sudbini, osim za dvije koje su poklonjene botaničkom vrtu Sveučilišta Britanske Kolumbije. Uspjela je jedna od njih. Danas je to stablo starosti oko 60 godina, visine svega nekoliko metara i zaštićeno sjenama nekoliko većih stabala. Ne uživa nikakav poseban tretman u usporedbi s drugim drvećem u sveučilišnom vrtu, ali uživa posebnu pažnju znatiželjnih posjetitelja. Posječeno drvo iskorišteno je za izradu gitare posvećene kanadskoj povijesti. Jedan dio tog instrumenta načinjen je od hokejaškog štapa čuvenog kanadskog hokejaša Paula Hendersona, a drugi od vesla koje je koristio kanadski premijer Pierre Trudeau. Prije 14 godina objavljena je knjiga posvećena zlatnoj smreci autora Johna Vaillanta pod nazivom Zlatna smreka: istinita priča o mitu, ludosti i pohlepi. Dokumentarno-igrani film režisera Sashe Snowa Hadwinova presuda snimljen je 2015. godine.