Iva, ivica ili dubačac

Pripada porodici usnjača (Lamiaceae), odnosno rodu Teucrium koji broji oko 300 vrsta od kojih većina pripada području Sredozemlja. U našoj flori pridolazi 11 vrsta.

U prirodi je dosta rijetka i mjestimično bi je trebalo zaštititi. Pored ljekovitosti korisna je jer izvrsno veže zemlju na ogoljelom kamenjaru.

Trava iva se koristila u još u antičko doba. Visoko je cijenjena kao medonosna i ljekovita biljka, toliko da se uz nju veže uzrečica Trava iva od mrtva pravi živa. Ipak, znanstveno je nedovoljno istražena, te bi trebalo detaljnije istražiti kako kemijski sastav i ljekovitost, tako i rasprostranjenost i učestalost ove vrste u našim krajevima.

Trava iva je rasprostranjena u velikom dijelu srednje i južne Europe, u sjevernoj Africi sve do zapadne Azije. Kao planinska biljka nalazi se na visinama do 2.400 m n. m. Na našim planinama mjestimično se niz Velebit i niz zapadne padine Učke spušta prema morskoj obali. Nalazimo je po kamenitim i sunčanim obroncima viših i brdskih položaja sve do pretplaninskog područja, na nadmorskim visinama do 1.600 m. Za rast zahtjeva svjetlo pa raste uz rubove šuma i na svijetlim mjestima u šumama. Otporna je na mraz i na mikroorganizme.

Trava iva je biljka koja je zaostala iz tercijara. To je zimzeleni grm puzava podanka, visine od 5 do 25 cm. Vrlo je razgranata, a grančice su tanke, okrugle, čvoraste, sivosmeđe i polegle. Mlade su stabljike obrasle bijelim pustenastim dlakama. Listovi su lancetasti ili linearni, cjelovita i podvinuta ruba, tupog ili ušiljenog vrha, s donje strane bijelo pustenasti, sivozelene boje, dugi od 0,5 do 2 cm, a široki od 2 do 4 mm. U pazušcima najgornjih listova, u glavičastim cvatovima se razvijaju blijedožuti cvjetovi, dužine do 1,5 cm. Čaška je cjevasto – zvonolika i nazubljena, a vjenčić ima široku donju usnu. Prašnici su žuti ili ljubičasti. Cvjeta od svibnja do kolovoza. Plod je oraščić mrežaste i naborane strukture i smeđe boje. Razmnaža se dijeljenjem korijena.

Vršni dijelovi grančica se režu nožem ili škarama u vrijeme cvjetanja (svibanj – kolovoz). Nakon toga se odstrane nepoželjne primjese. Odrezani dijelovi se brzo suše na prozračnom mjestu kako bi cvjetovi zadržali blijedoružičastu, a listovi srebrnozelenu boju i svojstven miris (ugodan, opor, aromatičan). Apotekarski naziv osušenih dijelova je Teucrii herba ili Teucrii montani herba.

Sadrži iznimno cijenjeno eterično ulje, gorke tvari, tanine, smole, butanol, metanol, kloroform, etil acetat i petroleter i druge sastojke.

Čitava je biljka gorka, kao takva učinkovitija od biljaka drugih okusa i zato se koristi za liječenje najrazličitijih bolesti. Osnovna ljekovitost trave ive bazirana je na njenom antimikrobnom i astringentskom učinku. U narodnoj se medicini koristi u obliku različitih pripravaka. Farmakolozi iznimno cijene njeno eterično ulje. Od trave ive kao iscjeliteljske biljke prave se brojni tipovi pasta. U narodu se cijeni kao digestiv, tonik i holagog (potiče lučenje žuči). Prije svega njome se liječe organi za probavu i disanje.

Regulira rad želuca i crijeva pa se koristi kod boli u želucu i iritacije crijeva. Tinkturom ili čajem liječe se žučne bolesti, hemoroidi, katar i sluz dišnih i mokraćnih organa. Također se koristi protiv slabokrvnosti, skrofula, groznice, bolne slezene, noćnog mokrenja, kod tuberkuloze, tegoba s mjesečnicom, jetrom, kod bolesti usta i grla, raznih infekcija gljivicama, afti i protiv padavice. Još se navodi da se njome liječe ženski spolni organi (bijeli cvijet), vodena bolest i bolesti metabolizma.

Kontraidikacije nisu poznate, jedino se upozorava da osobe s bolesnom jetrom, žuči i gušteračom ne smiju koristiti alkoholnu otopinu ni vino pripremljeno s travom ivom.

Izvor: Časopis Hrvatske Šume