Hranidba koza u ekološkom uzgoju

Kod nas prednjači ekološki uzgoj ovaca i goveda, dok se ekološkim uzgojem koza bavi razmjerno manji broj poljoprivrednika. Uzimajući u obzir prirodna obilježja koja uključuju geografski položaj, klimatske uvjete i nezagađene površine, Hrvatska ima predispoziciju za uspješno bavljenje ekološkim stočarstvom.

U Dalmatinskoj zagori uzgoj koza na ekološki način je stalan izazov. Osnovne prednosti ovakvog načina uzgoja su očuvanje prirode, zdravlja i dobrobiti životinja, dobivanje visokovrijednih proizvoda i visoka potražnja istih na tržištu.

U Dalmatinskoj zagori, gdje prevladavaju prostrani krški pašnjaci te površine obrasle makijom i šikarama, koze su uz ovce životinje koje bi mogle maksimalno iskoristiti takve površine zbog svojih skromnih zahtjeva i lake prilagodljivosti takvim terenima.

Za ekološku poljoprivredu nisu pogodne sve pasmine koza. Zbog specifične strukture Dalmatinske zagore, najpogodnije je uzgajati domaće izvorne pasmine, a to su hrvatska šarena, hrvatska bijela te istarska koza. Prednost autohtonih pasmina je u tome što su stoljetnim uzgojem postale prilagodljive klimatskim uvjetima i teško pristupačnim krškim terenima, stekle su prirodnu rezistentnost na bolesti, što je za ekološku poljoprivredu jako značajno zbog ograničenog korištenja kemijskih sintetiziranih lijekova i antibiotika.

Koza, kao preživač, preko mikroorganizama u buragu može osigurati sve esencijalne aminokiseline neovisno o sadržaju bjelančevina u obroku. Ovisno o vremenskim, klimatskim i proizvodnim uvjetima treba paziti da hrana udovoljava sve njihove potrebe. Najveću pažnju treba obratiti na udio suhe tvari, bjelančevina, energije te vitamina i minerala. Uza sve to, hrana ne smije biti skupa.

U obroku koza možemo naći preko 600 vrsta trava, korova, grmlja i drveća, više nego kod bilo kojeg drugog preživača. Važnost i vrijednost u ekstenzivnoj proizvodnji kozjeg mesa i mlijeka je u tome da se ono može proizvesti bez skupih hranidbenih strategija i sustava. U razdoblju suše i zimi, često se koristi dodatna hrana,najčešće sijeno i silaža. Mliječne koze općenito zahtijevaju kvalitetniju hranu. Sijenu dobre kvalitete, kvalitetnoj paši ili brstu ovisno o razini proizvodnje dodajemo žitarice i neke minerale prirodnog podrijetla (Damron, 2003.).

Za razliku od ovaca i krava, koze karakterizira brst. Na taj se način te vrste mogu nadopunjavati u ekstenzivnom uzgoju pri čemu je prihvaćena ideja da se po jedna koza ili ovca može pridodati na svaku kravu u gospodarstvu, a da se pritom ne moraju ulagati dodatna sredstva za hranidbu. Obje te vrste mogu poboljšati kvalitetu pašnjaka i livada, jer se hrane s mnogo više vrsta biljaka, uključujući i korove koje krave ostave za sobom (Bugarski i Šakić, 2001., Damron, 2003.). Brstom koze mogu podmiriti samo uzdržne potrebe te se takav način hranidbe uspješno koristi kod naših autohtonih pasmina, osobito u prvom djelu gravidnosti. U kasnijim stadijima gravidnosti, osobito kod životinja koje nose više jaradi i koje daju veću količinu mlijeka, brst treba nadopuniti sijenom, sočnim ili koncentriranim krmivima (osobito zrnima žitarica).

U ekstenzivnim uvjetima uzgoja, paša je jedan od osnovnih načina ishrane koza. Jedan hektar kvalitetnog pašnjaka može u pola godine osigurati hranu za 6 odraslih koza. Paša može biti jedini izvor energije za jarčeve van rasplodne sezone, kod koza u početnim mjesecima graviditeta te u završnoj fazi laktacije. Za sve druge dobno-spolne kategorije moramo osigurati krmiva, prvenstveno sijeno i koncentrat. Suvremena kontrolirana paša značajan je postupak u ekološkom stočarstvu. U proljetno-ljetnom razdoblju treba se započeti pravovremeno s pašom da se smanji gubitak hranjivih tvari iz biljaka (Asaj, 2007.). U jesensko-zimskom razdoblju potrebno je obnoviti pašnjak, odnosno nagnojiti ga stajskim gnojem.

Kao jedan od oblika suvremene paše je i napasivanje po skupinama životinja, pri čemu se u tri skupine međusobno razdvajaju jarčevi, koze i jarad. Dio s najkvalitetnijim biljnim pokrovom prepustimo, mladim i najproduktivnijim grlima, a kada se količina paše smanji životinje premjestimo na drugi pašnjak, a njihovo mjesto prepustimo manje produktivnim skupinama životinja. Osim što se takvim načinom gospodarenja omogućava obnavljanje vegetacije više puta u sezoni, ovakav oblik uzgoja životinja može poslužiti u borbi protiv nametničkih bolesti.

Od sočnih krmiva za koze su najpogodnija stočna repa, stočni kelj, mrkva ili silaža. Silaža, pogotovo kukuruzna može biti dio kvalitetnog obroka, ako se daje u umjerenim količinama. Gravidnim kozama ta količina ne smije prelaziti 1,5 kg, odnosno udio od 30% u obroku. Koze radije jedu sijeno, a ako je ono lošije kvalitete, javlja se veće rasipanje. U hranidbi možemo koristiti oprano i sjeckano voće i povrće. Koncentrirana krmiva uz sijeno su najskuplji dio obroka. Koze rado jedu zrno žitarica, osobito zob, ječam i kukuruz, pri čemu je najpoželjnije davati grubo samljeveno ili cijelo zrno (Bugarski i Šakić, 2001.).

Koze su aktivne, radoznale i izbirljive životinje, pa tako uvijek nastoje da im obrok bude svjež i čist, a tragajući za hranom mnogo se kreću i biraju najkvalitetnije dijelove biljaka. Ukoliko nisu sputane, mogu se propeti gotovo na svaki objekt, zid ili stablo. Stoga im je potrebno ograničiti kretanje u ograđenom prostoru, ukoliko želimo da brste određenu površinu. Osim toga, treba pripaziti na mogućnost da koze budu žrtve različitih mesoždera: u priobalnim područjima Dalmacije čagljeva, a u unutrašnjosti Dalmacije vukova, dok stada smještena blizu gradova mogu proganjati psi.