Rebrača (Blechnum spicant) je vrsta paprati iz porodice Blechnaceae, rasprostranjena na području Europe, Male Azije, istočne Azije, Kavkaza, sjeverne Afrike, otoka Atlantika i Sjeverne Amerike.
Kao i neke druge vrste roda Blechnum, ima dvije vrste velikih listova (megafili): trofofile (prehrambena funkcija) i sporofile (rasplodna funkcija), koji su spiralno poredani i busenasti. Razvijaju se iz debelog, uzlaznog ili kosog podanka (rizoma), koji je odozgo gusto obrastao ljuskastim trihomima (epidermalnim dlakavim tvorevinama). Svi su listovi jednostruko perasti s ispercima cijeloga ruba. Trofofili su zimzeleni, kožasti, sjajni, dugi i više od 50 cm, s približno 15 cm dugom tamnosmeđom peteljkom. Oni su vodoravno savijeni ili zrakasto polegli po tlu. Sporofi li su uspravni, dugi do 75 cm, smješteni u sredini busena, okruženi trofofilima.
U početku su zelenkasti, kasnije tamnosmeđi. Mnoštvo isperaka, širokih 1-2 mm, odozdo je potpuno pokriveno sorusima raspoređenim u dva reda. Sorusi su naročite tvorevine u kojima su skupljeni sporangiji, posebni organi s nespolnim rasplodnim stanicama (sporama). Neplodni (sterilni) listovi imaju valovit rub, s ispercima širokim 5-8 mm, a plodni (fertilni) znatno uže isperke, s nakupinama (sorusima) na donjoj strani, zaštićenim tankom kožicom (induzij).
Rebrača je karakteristična vrsta šumske zajednice jele i rebrače (BlechnoAbietetum) koja dolazi na velikim silikatnim područjima od Gorskoga kotara, Velebita, Kapele i Plješivice do planina središnje Bosne. Raste pretežito na vlažnom, nerazgrađenom humusu, na vapnenačkom supstratu gdje je nagomilana veća količina sirovoga humusa. Ovu zeljastu biljku nerijetko nalazimo u smrekovim šumama, na vrištinama, a i nekim listopadnim šumama na ekstremno kiselim staništima ili na dubokim, izrazito ispranim tlima na vapnencima i dolomitima. U Hrvatskoj raste u jelovoj šumi s rebračom, kao najzastupljenija vrsta u prizemnom rašću, u dolinama rijeka Kupe i Čabranke, u široj okolici jezera Lokvarka i Bajer, u Sungerskom lugu, Belevinama i dr. U sjevernoj Hrvatskoj nalazimo je u ovoj zajednici samo na Macelju, na strmijim padinama male nadmorske visine.
U Nacionalnom parku Risnjak te ostalim dijelovima određeni su reprezentativni lokaliteti za Nacionalnu ekološku mrežu. Bitno obilježje tala je izrazita kiselost, a nadmorska visina je 650 do 950 m. Prevladavaju acidofilne vrste u grmlju i prizemnom rašću, u kojem osim rebrače, najviše rastu obična borovnica i runjika te obilje mahovina; kopičasti vlasak, bijeli mah i dr. U bukovoj šumi s rebračom (Blechno-Fagetum sylvaticae), na nadmorskoj visini od 300 do 700 m, prevladavaju biljke acidofilnih europskih bukovih i hrastovih šuma. Rebrača, obična borovnica i šumska sirištara daju toj fitocenozi prijelazno obilježje.
Ova bukova šuma raste samo fragmentarno u Gorskome kotaru, Samoborskom gorju, na Strahinjščici i Macelju te strmijim padinama Moslavačke gore. Na izrazito strmim terenima, bukove sastojine s rebračom imaju zaštitnu značajku. Znanstvenici smatraju da je rebrača diljem Europe vrlo ugrožena biljka.
Rebrači pogoduju sjenovita i nešto vlažnija staništa, posebice crnogoričnih šuma, a kao i sve papratnjače sudjeluje u šumskim sastojinama tijekom procesa humifikacije šumskoga tla. Naime, one rahle mineralno tlo, a od njihovih odumrlih ostataka stvara se humus.
Osim toga, značajne su i u vegetacijskim sukcesijama, jer mogu naseliti podloge koje su pripremali mahovi te ubrzati daljnju humifikaciju. Ova paprat može se uzgajati u vrtovima na zasjenjenim, ali i sunčanim mjestima. Indijanci su se prema njoj odnosili s puno poštovanja, jer su njen podanak koristili za hranu, a lišće smatrali ljekovitim (pokrivanje manjih rana). Čaj od lišća koristio im je protiv različitih bolesti.