Postanak ove pasmine kokoši vezan je za SAD i drugu polovicu 19. stoljeća, kada se intenzivno radilo na ukrštanju više pasmina. Cilj je bio dobijanje kombinirane grahoraste peradi, koja bi, prije svega, bila veoma otporna i čvrsta.
Amrock kokoš je veoma pogodna za seoska gospodarstva, jer dobro podnosi hladnoću i do –10° C. Sama nalazi hranu, pa joj je dovoljno i 100 grama dnevno zrnaste iIi koncetrirane hrane, ako su puštene, što djeluje sasvim štedljivo i prihvatljivo, s obzirom na njihovu krupnoću. Rentabilnost ove kokoši za kombiniranu proizvodnju mesa i jaja, ako se drži na ispustu, na zavidnom je razini.
Prva perad ove pasmine stigla je iz SAD-a nakon 1948. u Njemačku. Amrock se od plymouth rocka razlikuje uglavnom po tijelu koje djeluje zbijeno, zahvaljujući vodoravno nošenom repu koji se uzdiže u tupom kutu bez oštrog reza (ne više od 45 stupnjeva).
Tipično držanje repa stvara konkavni zamah linije leđa, koji od vrata do sedlišta prolazi gotovo vodoravno, dajući osobito kokici zajedno s izbočenim dijelom trbuha obrise polegnutog zvona. Prednji dio tijela ističu široka i duboka prsa. Krila su široka i moraju čvrsto prilijegati uz tijelo. Bedra se moraju vidjeti, a noge su srednje dugačke i široko razmaknute. Glava sa srednjovelikom jednostavnom krijestom ne odaje neke osobitosti. Boja očiju je živahna, crvenkastosmeđa, a boja nogu jarko žuta.
Ova kokoš godišnje snese 200 do 220 jaja, svijetlosmeđe ljuske, teških od 53 – 60 grama. Težina pijetla Amroka je 3–3,6 kg, mada ima primjeraka koji dostignu i do 4,5 kg. Koke su težine 2,5 – 3 kg, dok najkrupnije dostignu i 3,5 kilograma.
Amrok kokoš priznata je 1958. godine. Patuljasti soj Amroka priznat je i odgojen u Njemačkoj 1982. godine.
[…] izvor: agroportal-hr […]