Bijela zagorska svinja nastala je križanjem domaćih bijelih zagorskih svinja, vjerojatno šiški, s engleskim pasminama bijelih svinja.
Križanje je provođeno s pasminama Yorkshire, Berkshire i Sufolk na brojnim plemićkim imanjima na području sjeverozapadne Hrvatske, još od početka 19. stoljeća, pri čemu su se kao najkvalitetniji pokazali križanci s velikom Yorkshire svinjom. S vremenomse ustalila populacija kombiniranih svinja, nazvana bijela zagorska svinja.
Publicist i političar Janko Ibler navodi kako su na Jubilarnoj gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu 1891. godine, u sklopu Izložbe svinja, pasa i peradi bile izložene i svinje zagorske pasmine. Ističe kako je stručna komisija zaključila da je, za razliku od turopoljske, srijemske i mangulice, za proizvodnju mesa podesna samo zagorska pasmina. Posebno se cijenila prasad, odnosnomlade, neutovljene svinje, koje su se izvozile u države tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, ali i drugdje u Europu. Na istoj je izložbi odlikovan počasnom diplomom barun Gejza Rauch iz Lužnice za sbirku čistokrvne domaće pasmine zagorskih svinja.
Sve su pasmine arhaičnih svinja koje se drže u sustavu pašarenja, pa tako i bijele zagorske svinje, iznimno važne za održavanje pašnjačkih površina, suzbijanje invazivnih vrsta biljaka, širenje pojedinih vrsta biljaka i gljiva, prateće agro bioraznolikosti parazita, napasnika, fimikola, nekrofila, ali i pratećih predatora, kao što je vuk. Naravno, u slučaju prekapacitiranosti pašnjaka i šumskih površina može doći i do negativne interakcije.
Bijela zagorska svinja je veća kombinirana pasmina svinje s poluobješenim do obješenim ušima. Glava je srednje velika s uleknutom nosnom linijom. Trup je dugačak i dubok, a noge koščate i srednje duge. Boja čekinja je bijela, a koža sivkasta. Prilično je plodna i daje 8-12 prasadi. Krmače se pripuštaju s 9-10 mjeseci, a nerasti su spremni za rasplod s 10-12 mjeseci. Pasmina nije nikada ustaljena i nije poznato da je izrađen pasminski standard.
Bijela zagorska svinja bila je rasprostranjena na području Varaždinštine i Hrvatskog zagorja, po kojem je dobila ime, a posebno na području Stubice, Klanjca, Pregrade, Zlatara, Krapine, Ivanca,NovogMarofa,Varaždina i Ludbrega. Stanje današnje populacije nije poznato, ali je gotovo sigurno kako je pasmina izumrla.