Crno-šara banovinska svinja nastala je križanjem turopoljskih svinja i engleske crne Berkshire svinje. Kako navodi ravnatelj Kraljevskoga gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima Gustav Vlastan Vichodil 1902. godine, prvi koji je započeo križanja turopoljki s engleskim pasminama bio je I. Biedermann, vlastelin u Breznici sjeverno od Zagreba, koji je neuspješno križao turopoljke s nerastima Suffolk pasmine.
Od 1882. godine Eugen d’Halwin, marquis de Piennes, vlastelin dobra Žabac (Šabac) kod Vrbovca uspješno križa turopoljske krmače s nerastima crne berkshire pasmine. Zbog odličnih križanaca koje je postigao, Kraljevska zemaljska vlada osniva krajem 19. stoljeća selekcijski centar u Božjakovini kod Zagreba.
Dobivene rezultate sažima Oton Frangeš: Za način držanja svinja koji je sada običajan u Turopolju, odgovaraju najbolje svinje koje će proizići križanjem polukrvnih ili tričetvrtkrvnih nerasta berkshirsko-turopoljskih sa turopoljskim krmačama.
Sustavni selekcijski rad provodio se još polovinom 20. stoljeća na poljoprivrednom dobru Božjakovina kod Zagreba, ali pasmina nije nikada u potpunosti standardizirana, a nije poznato je li ikada izrađen barem radni pasminski standard.
Gotovo je sigurno da iz te polustoljetne selekcije potječe i draganićka svinja, koja je bila proširena na području Karlovca, Jastrebarskog, Jaske i Pisarovine, ali i veći dio populacije arhaičnih svinja, koje se još uvijek, ali sve rjeđe, sreću na paši uz Savu, od Turopolja i Lonjskog polja do zapadne Slavonije.
Crno-šara banovinska svinja ima iznimnu kulturno-povijesnu važnost za područje Banovine, kojoj je bila zamašnjak privrede
više od 50 godina.
Crno-šara banovinska svinja kombinirana je pasmina srednje velike glave s blago uleknutom nosnom linijom i srednje velikim, obješenim ušima te dugačkim i dubokim tijelom.Koža je žutosive boje, s velikim, gustim i nepravilnim crnim mrljama, neujednačeno smještenim po tijelu. Čekinja je oštra, glatka i sjajna, priljubljena uz tijelo. Ranozrela je pasmina, a krmače su vrlo plodne, prase u prosjeku 8-10, čak i do 14 prasadi.
Odlično koristi pašu i ima dobra proizvodna svojstva, pri čemu u tovu dosežu 200 i više kilograma. Crno-šara banovinska svinja ima veće crne mrlje od turopoljske i nešto finije čekinje. U odnosnu na turopoljsku ima robusniju glavu i dulju nosnu kost. Po ostalim morfološko-anatomskim karakteristikama sliči turopoljskoj svinji.
Crno-šara banovinska svinja bila je rasprostranjena na širokom području srednje Hrvatske, a zbog dobrih uzgojnih svojstava bila je vrlo tražena i za južna, krška područja. Bila je dominantna pasmina svinja u Banovini, posebno na području Gline i Petrinje, gdje je nakon turopoljske svinje predstavljala osnovu za razvoj mesno-prerađivačke industrije Gavrilović, od kraja 19. stoljeća do 2. svjetskog rata. Stanje današnje populacije nije poznato.
Kako nije poznato?! Ukucajte u Mrežnu tražilicu (ili FB, Instagram…) ‘turopolje(r) schwein’ pa budete vidjeli da su njemačkogovorne zemlje pune ove pasmine (ali s imenom turopoljske), a zna se vrlo dobro i kako je do toga došlo, samo treba malo iztražiti ili pitati upućene. S druge strane pod imenom “banijska šara” (!) je netom (pred koju godinu) u hrvatskoj pompozno oslužbenjen uzgoj nečega (i to kao “autohtona”) za što se “iz aviona” vidi da nema bitnijih poveznica s dotičnom pasminom. No, o porabi izraza “autohtono” u RH ne izplati se ni inače trošiti rieči (živaca radi). Inače je člančić u redu…