Glavna paša pčela

416

Već smo rekli da je za boravak pčela jedne normalno razvijene zajednice potrebno u košnici oko 290 dm2 saća.

Ako od te površine saća oduzmemo 160 dm2 za leglo, pelud i med potreban pčelama, onda na našim pašama, koje su srednje medovite, ostaje dovoljno prostora za smještaj nektara i meda, tj. oko 130 dm2. I onim zajednicama koje na početku glavne paše zapremaju samo 200 dm2 saća treba ukupno 290 dm2. Na osnovi okolnosti da je za potpuno pretvaranje nektara u med potrebno 3—5 dana, Taranov je izradio tablicu iz koje se vidi koliki je prostor potreban za smještaj nektara na pašama s različitim dnevnim unosom ako je u nektaru 50% šećera.

Prema tome, jedna zajednica u Dadant-Blattovoj košnici sa 12 okvira, koja osim plodišta ima i tri polumedišta, može iskoristiti pčelinju pašu na kojoj dnevni prinos npr. iznosi 6 kg. Približnu zapreminu imaju Langstroth-Rootova nastavljača sa 10 okvira i sa dva medišta, zatim položene košnice sa 20 okvira mjere 35 X 40 cm i 40 X 40 cm i najzad AŽ lisnjače sa 2 medišta kakve se u novije vrijeme grade.

Nedovoljan medišni prostor može smanjiti prinos meda za 50% i više. Mnogi naši pčelari koji na takve izdašne paše dosele svoje pčele samo s jednim polumedištem izgube velik dio prinosa. Američki stručnjaci preporučuju svojim pčelarima da drže u rezervi bar jedno prekobrojno medište za slučaj izvanredno dobre paše. Obilno medovite godine dosta su rijetke i njima pčelari pokrivaju manjke u lošim godinama. Ako ne uspiju iskoristiti obilne godine, onda su na znatnom gubitku.

Već na početku glavne paše pčelar mora nastojati da pčele zauzmu jedan dio medišnog prostora, bez obzira na sistem košnice kojima pčelari. Preko debljih vijenaca meda na plodišnim okvirima pčele sporije prelaze u medište. Da se prelazak pospješi, dobro je prenijeti u sredinu medišta po koji okvir sa zrelim leglom ili s otvorenim medom i uz njih staviti po koji okvir izgrađenog saća, a ostatak popuniti satnim osnovama.

Kad je nastavljačama prvo medište zaliveno nektarom i medom, treba postaviti drugo ali ispod prvoga. Ovo drugo može biti i s osnovama saća koje pčele na glavnoj paši upravo idealno izgrade i napune. Takvi se nastavci i stavljaju između plodišta i medišta. Ne treba čekati da je medište sasvim ispunjeno; čim se nektar zasjaji u nekoliko stanica u pokrajnim okvirima, treba nastavljati.

Na paši akacije pčelar s nastavljačama mora bezuvjetno imati za svaku zajednicu tri polumedišta ili dva cijela medišta. Ta je paša vrlo kratka i pčele ne smiju dangubiti zbog oskudice prostora za smještaj nektara. S druge strane, na toj se paši ne može vrcanjem usred paše dobiti prostora jer bi se morao vrcati sasvim rijedak med koji nije prikladan ni za trošenje ni za prodaju.

Na jesenskoj paši vrijeska pčele nisu sklone izgradnji saća kao na pašama u prvoj polovini godine. Zato je na toj paši bolje imati pri ruci izgrađeno saće. Samo zajednice s mladim maticama više grade. Na jesenskim pašama pčele nerado smještaju nektar u okvire na periferiji gnijezda. Radije ga gomilaju u središte. U tom slučaju pčelari s položenim košnicama treba da premještaju napunjene okvire na krajeve medišnog prostora, a na njihova mjesta da stavljaju druge, prazne. Na taj način, zahvaljujući dovoljno prostranim košnicama, izbjegnu jedno suvišno vrcanje.

Na proljetnim glavnim pašama, npr. nizinskim livadnim u kojih je dnevni prinos oko 1 kg, s duljim trajanjem, matice, ničim neograničene u leženju, namnože leglo u tolikoj mjeri da na koncu takve paše bude u košnicama mnoštvo legla i pčela, ali tako malo meda da ga nema ni za prezimljenje. Jasno je da je sav uneseni nektar djelovao stimulativno i da je bio potrošen za razvoj legla. Ukoliko tome nije uzrok prenapučenost pčela na dotičnom području, pčelar se mora poslužiti matičnom rešetkom, i to desetak dana prije početka spomenute glavne paše. Rešetku treba staviti na jedno donje plodište, a na medištima otvoriti zasebno leto za izlaz trutova. Ako medišta nisu proviđena posebnim letima, onda se izlaz može postići pomicanjem nastavka malo unazad, tako da s prednje donje strane nastavka nastane potreban otvor. Ovom prilikom pčelar može da prenese u medište sve one okvire koji nisu za plodište, tj. sa starim, neispravnim ili trutovskim satinama.

I u ovakvim prilikama pčelar mora omogućiti pčelama proizvodnju voska, kako je to već navedeno. I na nešto kasnijim glavnim pašama dobro je maticu ograničiti na donji dio plodišta, ali se mora voditi računa i o prostoru za proizvodnju voska.

Postoje razlike u matičnim rešetkama. Neke su limene, od jednog komada, koje pokrivaju cijelo plodište, dok su druge od istog materijala, ali s ugrađenim letvicama, širokim upravo kao i satonoše. Potonje su bolje od prvih jer manje hlade gnijezdo, a ipak omogućuju svestrani prolaz pčelama.

U drugoj polovini godine, kad se u zajednici leženje ionako samo po sebi smanjuje na kapacitet manji od jednog plodišta, uputno je također staviti matičnu rešetku, ali ovog puta ne radi ograničavanja leženja, nego radi toga da pčelar ima bolji pregled o leglu i zalihama, olakšan i brži rad oko vađenja meda i sl.

U sjevernim krajevima, gdje nema nekih obilnih glavnih paša, nego samo bijela djetelina, bundeve, otava i slično, također je uputno staviti već u srpnju matičnu rešetku na donje plodište. Tako se može pravilnije pripremiti željeni nastavak s potrebnom hranom za zimovanje. Inače se pčele povuku s leglom u gornji dio nastavljače gdje povrh legla ne ostaje dovoljna zaliha meda za zimu.

Ako pravilno ocijenimo potrebe meda za pčelinju zajednicu u bilo kojoj košnici, dobili smo i odgovor na pitanje koji se stvarni viškovi meda na glavnoj paši mogu izvaditi. Zbog različitih dimenzija okvira koje su u nas uvedene, kako u nastavljačama tako i u položenim košnicama, postojat će i različiti slojevi sabranog meda, kako u plodištima tako i u medištima. Osim toga, i položaj i veličina leta imaju velik utjecaj na razmještaj mednih zaliha.

U većini slučajeva med u medištu nije »višak« samo zato što je nanesen u neki dio košnice koji je pčelar prozvao medištem. Posljedica pogrešnog tretiranja tog pojma jesu oskudne medne zalihe kraj kojih se mnoge pčelinje zajednice u proljeću stalno nalaze na ivici gladi. U položenim košnicama, u kojima ima 20 okvira 40 X 40 cm s gornjim letom u sredini košnice, pčele naslažu u 10 središnjih okvira zalihe meda koje su dovoljne ne samo za prezimljenje nego i za proljetni razvoj. Zalihe na tim okvirima pčele obično i nadopune na kasnijim sporednim pašama. Viškovi meda u takvim košnicama nalazit će se i s jedne i s druge strane tih plodišnih okvira.

U položenim košnicama istih dimenzija, koje nemaju gornje, već samo donje leto, pčele smjeste na deset središnjih plodišnih okvira još veće medne zalihe koje pčele ne mogu potrošiti i koje su na smetnji razvoju legla u proljeću. Na pašama vrijeska dešava se to isto s ovim košnicama i s gornjim letom. Tada se kao višak mogu oduzeti još tri do četiri središnja plodišna okvira. Da ne bi zbog toga ni jedna ulica ostala bez meda, mora se između svaka dva okvira, koji su puni meda, umetnuti jedan prazan.

U položenim košnicama s okvirima visokim 35 cm potrebno je ostaviti 11 središnjih okvira. Višak meda nalazit će se na preostalih 9 okvira ako košnica ima samo 20 okvira.

Ako su pak okviri u položenim košnicama samo 30 cm visoki, ne mogu pčele na 10 ili 11 središnjih okvira, koji služe za plodište, smjestiti dovoljne zalihe. Tada je potrebno ostaviti netaknutih 13 središnjih okvira. Pri tom krajnji okviri predstavljaju glavnu zalihu koju će pčele trošiti narednog proljeća ako ne bude drugih paša preko godine. I ovdje se vidi da su položene košnice dobre samo onda ako imaju velike okvire.

Nijedna košnica nastavljača, a pogotovo lisnjača, nema dovoljno veliko plodište u koje bi, pokraj prostora potrebnog za leglo, mogle stati i potrebne zalihe meda. Zato se danas nastoji plodište svake košnice nastavljače povećati jednim nastavkom punim hrane. Za sve nastavljače moglo bi se postaviti pravilo da za pčelinje potrebe treba rezervirati toliki sloj meda za koliko su plodišni okviri niži od 40 cm.

U krajevima gdje postoje i ljetne i jesenske glavne paše nije potrebno da se ovakvi puni medni nastavci i navedene zalihe u položenim košnicama rezerviraju već na proljetnoj glavnoj paši. Ali i u takvim slučajevima bolje je ostaviti zalihe od prvog proljetnog meda, jer je on najbolji za zimovanje i jer kasnija paša može da iznevjeri. Zato su puni magazini i zalihe u pološkama od proljetne glavne paše najbolja garancija za dobro prezimljenje i za dobivanje maksimalnog prinosa u narednoj godini. Glasoviti ruski pčelar Korženjevski u svojoj knjizi o racionalnom pčelarenju napisao je: »Prva glavna paša treba da mi pčelama osigura hranu za zimu, a kasnije paše, s viškom od prve, to je moj prihod.«

Pčelari koji se bave selećim pčelarenjem ne mogu se držati navedenih pravila, jer im je neprilično po pašama povlačiti veće medne zalihe. Oni takve zalihe ostavljaju od jesenske glavne paše. Ako ta paša iznevjeri, moraju se pomoći prezimljenjem na jugu ili prihranjivati. Prihranjivati se mora i ako je loša kvaliteta meda.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.