Uzročnik i način širenja virusnog arteritisa konja

42

Virusni arteritis konja je zarazna bolest konja koja se klinički očituje dišnim i reproduktivnim poremećajima.

Od prvog dokaza i opisa virusa 1953. godine u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) bolest je opisana i potvrđena diljem svijeta. U Hrvatskoj je povremeno postavljana sumnja na oboljenja konja, a prva opsežnija istraživanja proširenosti provedena su 2005. godine te su potvrđena specifična protutijela u 9% pretraženih životinja.

Virus arteritisa konja je RNK virus pripadnik porodice Arteriviridae, roda Arterivirus. Iako je virus jedinstven opisani su različiti sojevi, a temeljem genetske tipizacije dijele se u sojeve sjeverno-američke skupine te europske skupine koji se dalje dijele na europsku podgrupu 1 i europsku podgrupu 2 (Balasuriya i sur., 2013.).

Iako načelno sjeverno-američki sojevi uzrokuju izraženije kliničke oblike, ovo nije uvijek pravilo. Virus je relativno otporan u vanjskoj sredini te može preživjeti nekoliko dana, pa čak i tjedana na predmetima i u kontaminiranim prostorima. Ovo je značajno jer se uzročnik može prenositi i korištenjem zajedničke opreme, kao i boravkom u prostoru u kojem je boravila zaražena životinja čak i bez izravnog dodira s njom, jer izvor infekcije mogu biti kontaminirane površine i zrak.

Ipak dva osnovna načina prijenosa su izravni dodir oboljele i prijemljive životinje te najznačajnije preko pastuha kliconoša koji i jesu u središtu širenja ove gospodarski i uzgojno značajne bolesti konja.

Naime, nakon očitovanja prvih kliničkih znakova bolesti sve životinje, osim pastuha, prebole infekciju u potpunosti i uklone uzročnika iz organizma najkasnije za 28 dana. Stoga 28 dana nakon početnih kliničkih znakova ove oboljele životinje više ne predstavljaju izvor infekcije. Jedina iznimka su pastusi.

Nakon infekcije virus u velikog broja pastuha (od 30 do 70%) ostaje trajno prisutan u spolnim organima te se izlučuje spermom. Ovo izlučivanje može trajati nekoliko mjeseci, ali najčešće je doživotno.

Ovakav pastuh, perzistentni kliconoša, ne pokazuje nikakve kliničke znakove, a izlučuje virus spermom te širi bolest opasivanjem. Zbog značajki virusa kao i ponašanja pastuha, virus se od pastuha kliconoša širi i predmetima i kontaminiranim prostorom zbog čega nisu ugrožene samo kobile tijekom opasivanja nego i sve druge životinje u istom uzgoju. Ugrožene su i životinje u drugim uzgojima ukoliko se koristi zajednička oprema na kojoj se virus održava dulje vrijeme.

I ljudi koji rade s perzistentno inficiranim pastusima mogu prenositi virus mehanički, a moguće je i širenje spermom pri umjetnom osjemenjivanju, a postupak smrzavanja sperme dodatno konzervira virus (Balasuriya i sur., 2016.). Dodatni problem predstavlja i mogućnost genetske izmjene virusa u pastusima tijekom trajne infekcije što može dovesti do promjene njegovih svojstava te povećanja njegove virulencije i patogenosti (Campos i sur., 2014.). Na kraju značajno je istaknuti i da pobačeni plod, plodne ovojnice i tekućine također predstavljaju izvor infekcije kao i prostor u kojem se dogodio pobačaj.

Zaključno mjere suzbijanja se sastoje od privremenog izdvajanja u karantenu životinja s respiratornim kliničkim znakovima, neškodljivog uklanjanja pobačenih plodova i dezinfekcije prostora te predmeta i opreme. Međutim uz navedene mjere suzbijanja, osnovna mjera kontrole bolesti je pretraživanje pastuha i otkrivanje kliconoša te njihovo izdvajanje i izlučivanje iz rasploda. Samo ovako usmjerene mjere jamče uspješan nadzor i suzbijanje ove gospodarski i uzgojno izrazito značajne bolesti.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Loading...

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.