Dalmatinski pas

619

Dalmatinski pas ubraja se u vrlo stare pasmine pasa. Porijeklo dalmatinskog psa je do danas nejasno i zasniva se na pretpostavkama.

Najvjerojatnije se razvio na području rimske ilirske Dalmacije (sjeverozapadni dio uz Jadransko more) od goniča bijele boje s crnim ili smeđim oznakama. Vjerojatno je direktni potomak goniča s Orijenta ili njegova lakšeg oblika s Levanta.

Dalmatinski pas ima blisku vezu s današnjim istarskim goničem te s izumrlim istarskim hrtolikim goničem ili istarskimhrtom( R.Orban, 1978.). Postoji stari podatak da je stari istarski gonič križan s malom harlekinskom dogom, te da je tako nastao dalmatinski pas (Hubbard, 1957.).

Prvi pisani dokument o dalmatinskom psu potječe iz arhiva Đakovačke biskupije, iz pera đakovačkog biskupa PetraHorvata, koji je 1374. godine dao prikaz stanja gospodarstva u svojoj biskupiji. Uz opis različitih ratarskih kultura, on opisuje i vrste stoke koju biskupija posjeduje, pa i pse koji se u tom području uzgajaju.Tako, među ostalima, spominje i dalmatinskog psa: »U Hrvatskoj napose u Dalmaciji od pamtivijeka se uzgaja i lovački pas 4 do 5 pedlja visok (60 do 75 cm), kratke dlake bijele boje sa crnim okruglastim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ove pjege imaju promjer oko 1 do 2 prsta. Radi toga mu je ime »Dalmatinski pas« (CanisDalmaticus). Ovaj pas u lovu u brzom trku hvata živu divljač« (preveo i priopćio S. Romić, 1977.).

Oko 350 godina poslije, đakovački biskup Petar Bakić u svom manuskriptu iz 1719. godine »De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eius Districtus anno Domini 1719« (O životu naroda i o stočarstvu u Đakovu i u njegovoj okolici ljeta Gospodnjeg 1719.) citira navode iz zapisa biskupa Petra Horvata iz 1374. godine, dapače proširuje njegov tekst spominjući kako ga »najviše uzgajaju plemići i ostali odličnici u Hrvatskoj za lov i za osobnu obranu u miru, a napose u ratu, no uzgaja ga i ostali narod. U lovu služi za hvatanje žive divljači u brzom trku, a u ratu vrlo oštro i hrabro navaljuje na neprijateljske konje i izaziva pometnju pa i poraz neprijateljskog konjaništva. On se i danas uzgaja u Hrvatskoj i obilno se širi po europskim zemljama«.

Zanimljivo je da dalmatinski pas do početka 18. stoljeća nema službeno ime. Međutim, nalaze se njegovi opisi i slike gdje se govori o bijelom psu s tamnim točkama ili manjim mrljama (Špoljarić, 2008.). U švicarskom mjestuWindisch pronađen je iz vremena oko 150 – 100 g. pr. Krista rijetki pečat poznat samo u tadašnjoj Dalmaciji. Na pečatu je prikaz malog trčećeg psa s ogrlicom (Leibundgut, 1977.). Prema proporciji glave i tijela moglo bi se reći da se radi o psu za lov koji je poznat u rimskoj Dalmaciji, te da se najvjerojatnije radi o dalmatinskom goniču (Špoljarić, 2008.). Najstarija slika koja najvjerojatnije prikazuje dalmatinskog psa kakvog danas poznajemo nalazi se u crkvi Gospe od Anđela u Velom Lošinju, sagrađenoj prije 1566. godine (Špoljarić, 2008.).

No, u istraživanju podrijetla dalmatinskog psa u posljednje se vrijeme otišlo i korak dalje. Dosadašnja hematološka, biokemijska, a donekle i genetička istraživanja izvornih pasa na hrvatskom tlu pokazala su određeni stupanj srodnosti dalmatinskog psa i istarskoga goniča, te su potaknula sumnju na zajedničkog pretka u obliku nedavno izumrlog, uvjetno nazvanog, starohrvatskoga hrta (Bauer, 1994.), možda točnije keltskog.

No pojavljuju se sličnosti u genetskoj formuli za boju i s posavskim goničem, ali i hrvatskim planinskim psom tornjakom. Istražujući povijesne izvore, i osobito proučavajući starohrvatskoga hrta i njegovu mijenu konstitucije tijekom incestnog uzgoja, Bauer i Lemo (2008.) zaključuju da je dalmatinski pas u prošlosti bio hrtolikog oblika i da je nastao od staroga keltskog hrta od kojeg je na britanskim otocima nastao grayhound, a starohrvatski hrt njegov je reliktni ostatak. Iz istog izvora nastao je i istarski gonič, a u međudjelovanju s drugim balkanskim goničima nastao je posavski gonič i trobojni gonič.

Navedeni biokemijski dokazi o srodnosti tih pasmina, podudarnost genetskih formula za boju, kao i zapažanja tijekom incestnog uzgoja starohrvatskoga hrta i povijesna mijena konstitucije u dalmatinskog psa, samo potiču ozbiljnu sumnju, ali nisu i konačan znanstveni dokaz navedenih pretpostavki. Ipak, danas se može metodama genetičke analize populacije točno ustanoviti stupanj srodnosti pojedinih pasa, srodstvenu blizinu pojedinih pasminskih linija odnosno srodnost pojedinih pasmina. Ovaj postupak treba omogućiti da u bliskoj budućnosti navedene pretpostavke budu potvrđene ili odbačene.

Dalmatinski pas značajan je dio našeg kulturno-povijesnog nasljeđa i dio je biološke raznolikosti Republike Hrvatske. Zbog svojeg prepoznatljivog i atraktivnog izgleda čest je kućni ljubimac kod nas i u svijetu, što pridonosi očuvanju pasmine. Međunarodno je priznat kao hrvatska izvorna pasmina i naši ga uzgajači izlažu na međunarodnim izložbama pasa diljem svijeta.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.