Već u dalekoj prošlosti započinje iskorištavanje stabla vrbe u razne svrhe. I prvi lonci napravljeni od sirove zemlje bili su opleteni vrbovim šibljem da bi se mogli peći na vatri.
Savitljivost vrbinih mladica omogućila je ljudima da od njih pletu košarice, ribarske vrše, ograde, stolice, namještaj i sl. Savitljivost, mala težina i trajnost vrbovog lika nekad su bili, ali i danas na cijeni ponajprije u pletenju košara.
Iz knjige Aleksandra pod nazivom „Upotreba drveta i sporednih produkata šume“ saznajemo kako su se nekad u prošlosti sjekle, gulile i sušile vrbove šibe koje su se najviše koristile za izradu košara. Sječa vrbovih šiba potrajala je od polovice listopada pa sve do veljače i ožujka, ako nije bilo snijega i jake hladnoće. Vršila se svake godine, ali i prve godine poslije sadnje. Rezale su se nisko pri zemlji, u jednom danu radnik je narezao od 2 do 4 metričkih centi šiba.
Na površini od 1 ha trebalo je oko 50 radnih dana da se sakupi dovoljan broj šiba. Prodavale su se i upotrebljavale u sirovom (zelenom) ili suhom stanju, oguljene ili neoguljene. Prodavale su se po težini. Oguljene šibe bile su mnogo skuplje. Iz 100 kg zelenih šiba vrbe dobivalo se oko 25 do 33 kg suhih šiba, ovisno o tome jesu li bile duge, kratke, tanke ili debele. Gulile su se ručnim guljačima. U jednom danu radnik je ogulio od 20 do 30 kg šiba. Način sušenja ovisio je o načinu kako je bila oguljena kora.
Jedan od načina pripremanja šiba za guljenje bilo je „umjetno mezgarenje“; snopovi šiba slagali su se u hrpe visoke od 80 do 100 cm, pokrivali se slamom i polijevali toplom vodom kako bi sok u šibama počeo kolati tek za mjesec dana. U istu svrhu koristile su se kace ili betonske jame s drvenim podom. Prije močenja sa šiba su se uklanjale razne štetne tvari, slagale su se po dužini od 60, 80, 100, 120, 140 pa i 200 cm i vezale u snopove od osam do deset kg. U kacama i jamama voda je bila zagrijana na temperaturu 16 do 19 stupnjeva Celzija. Ovako pripremljene šibe lakše su se gulile, za razliku od onih koje su se pripremale za guljenje termičkom obradom (prokuhavanjem u vreloj vodi ili parenjem vodenom parom), što je imalo i znatne nedostatke.
Ako su šibe bile pripremljene umjetnim mezgarenjem, sušile su se na suncu da bi dobile lijepu bijelu boju, dok su se „kuhane šibe“ sušile prislonjene na drvene plotove ili zidove. Osušene šibe pohranjivale su se u provjetrena i suha skladišta. U takvom stanju, ako se ne bi na vrijeme prodale, očuvale su se nekoliko godina, zadržavši kakvoću.
Vrbove šibe koristile su se i nekad, kao i danas za pletenje košara i vrtnog pokućstva. Prije pletenja močile su se u vodi, neoguljene (osam dana ljeti, zimi 14 dana), oguljene (nekoliko sati). Za pletenje su se koristile neoštećene, suhe šibe s kojih je bila odstranjena sva nečistoća poput plijesni i mrlja.
U prošlosti dosta se koristila i vrbova kora, naročito u Rusiji, kao štavilo za kožu. Za dobivanje kore podizali su se vrbici koji su se uzgajali u ophodnji od 4 do 5 godina. Jedan ha vrbika „ davao je“ od 5 do 7 tona vrbovih šiba godišnje, odnosno 1 do 1,5 t kore. Kora se s drveta gulila tijekom mjeseca svibnja i lipnja, sušila bi se na mjestima zaštićenim od vjetra i sunca. Osušena se prešala u bale težine i do 80 kg te otpremala u tvornice. Služila je i za proizvodnju vlakana i to prvenstveno od onih vrsta vrbe kojima su se mladice koristile za pletenje košara. Da bi se iz kore dobila vlakna ona se kuhala u otopini sode. Tako dobivena vlakna ispirala su se u vodi, sušila i bjelila. Korištena su kao materijal za pletenje konopa, za vezenje na odjevnim predmetima, za čišćenje i sl. U Češkoj se koristila kao prostirka, ali i kao gnoj kojim su se đubrili vrbici. U Poljskoj su se od nje radili odnosno pleli opanci (vrsta obuće).
Već u vrijeme starog Egipta, Grčke i Rima ekstrakti vrbine kore, koji su uz ostalo bogati salicilima, koristili su se za liječenje. U 18. i 19. stoljeću niz lijekova na bazi salicilne kiseline davao se pacijentima u liječenju raznih krvarenja, malarije, proljeva i sl. Općenito, vrbe ima svuda oko nas, od nizina do visokih planina, na relativno suhim šljunkovitim padinama, ali i u blizini močvara. Dobro podnose i veliku količinu vlage u tlu, a neke vrste dosta su otporne i na sušu.
Zbog svega gore spomenutog u nekim europskim zemljama koristi se i u lovstvu u stvaranju zaklona za divljač, ali i za prehranu. Kao pogodne brstno – ogrizne vrste sa slatkim listovima i korom koju divljač voli, autor prof. Julius Valtynisa sa Šumarskog fakulteta u Zvolenu (Slovačka)- (izvor Šumarski list 1998.) navodi: bijelu vrbu, bademastu vrbu, ranu vrbu, laponsku vrbu. Brst i ogriz vrba znakovit je i zbog samog rasta i opstanka nasada grmastih vrba. Kako divljač ogriza vrbe nepravilno, na taj način može zamijeniti rezidbu šiblja i pojačati intenzitet njihovog rasta.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u nekim europskim zemljama (poput Skandinavije) započeli su sa istraživanjima mogućnosti proizvodnje biomase u kulturama i plantažama. Za to su vrlo pogodne brzorastuće vrste drveća, između ostalog i vrba. Ovakav način proizvodnje biomase šumskih vrsta poznat je pod nazivom „kultura kratkih ophodnji“. Naziv je to za termin koji obuhvaća šumarsku djelatnost kao specifični način uzgajanja drveća u pravilnom rasporedu na kultiviranom tlu, sličniji je uzgajanju kultura nego li klasičnom šumarstvu. I u našoj zemlji, kao najveći mogući potencijal proizvodnje biomase u kratkim ophodnjama testirani su klonovi vrbe na područjima Šumarija Čakovec, Darda, Čazma… Za razliku od naše zemlje u nekim zemljama Europe ( kao u Švedskoj), ali i šire ( SAD), već se naveliko koriste brzorastuće vrste stabala pa i vrba za proizvodnju biomase u komercijalne svrhe.
Vrba je jedna od važnijih medonosnih biljaka, ali i ukras brojnih okućnica, parkova, gradskih ulica. Posebno je poželjna za sadnju u gradovima, jer je otporna na štetne plinove i zagađenja. Vrba je korisna i za gnojenje tla, njome se tla zaštićuju od erozije, ali se dobiva i ugljen za crtanje.