Čileanski bor

Čileanski bor prvi put spominje čileanski isusovac, svećenik i prirodoslovac Juan Ignacio Molina 1782. pod nazivom Pinus araucana, a konačno ime dao mu je Koch svrstavši ga u rod Araucaria. Ime Araucana dolazi od imena domorodačkog plemena Araucana koje je živjelo u Andama.

Danas je u nekim zemljama poznat i po imenu „Monkey puzzle“, a to stoga jer je majmunima veliki problem popeti se na ovo stablo da bi na vrhu došli do ukusnih češera. Podrijetlom je iz planinskog masiva Anda, raste u Čileu i južnoj Argentini, čak u predjelima iznad 1000 metara. Podnosi temperature i do -20 stupnjeva Celzija. Nacionalna je biljka Čilea, ali i ugrožena vrsta,jer je na mnogim područjima i posječena, ali i ugrožena od požara.

Može doživjeti starost i od oko 1300 godina. Ima stabala starosti i do 2000 godina, zbog toga ga zovu i živim fosilom. Naraste i do visine od četrdesetak metara te promjera stabla do dva metra. Ovo prekrasno drvo zaštićeno je Konvencijom o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje flore i faune iz 1973.

Ima simetrično i gusto raspoređene grane koje rastu od razine tla. Mlado stablo piramidalnog je ili stožastog oblika. Što je starije, gubi grane od dolje prema vrhu, krošnja mu poprima oblik kišobrana ili kupole. Listići su čvrsti, nalik su na ljusku ili listove ananasa, dugi su 3 do 4 cm. Zadržavaju se na granama 10 do 20 godina, pokrivaju veći dio stabla, osim starih grana. Ima muške i ženske češere, muški rastu na vrhu izboja, dužine su 8 do 12 cm i oprašuju se vjetrom, dok su ženski češeri jajolikog oblika, sazrijevaju dvije godine i sadrže i do 200 sjemenki.

Kora bora je sive boje, naborana je i dolazi do punog izražaja kada stablu otpadnu donje grane. U nekim zajednicama naroda Mapuche koje živi u područjima Južnih Anda, stablo ima uz vjersko, još veće gospodarsko značenje. Za prehranu su vrlo bitne sjemenke, a stablo daje prinos tek poslije 30 do 40 godina. Sjemenke narodu Mapuche predstavljaju 10 do 15 posto izvora prehrane posebno u vrijeme berbe (od veljače do svibnja), a tijekom zimskih mjeseci i glavni su im izvor ugljikohidrata. Stablo koriste kao građevinski materijal za izgradnju nastamba i skloništa za stoku, smolu u medicinske svrhe. Ljudi koji žive u područjima Nacionalnog parka Lanin u Argentini imaju strogo ograničeno korištenje ovog stabla za vlastitu uporabu.

Koriste ga kao gorivo i za izradu rezbarija, a godišnje za hranu mogu sakupiti do 300 kg sjemenki. Većini obitelji u nekim predjelima Čilea i Argentine prodaja sjemenki osigurava i dio svakodnevne egzistencije.

Ovo prekrasno stablo raste i u mnogim krajevima naše zemlje i ukras je mnogih parkova, botaničkih vrtova i okućnica. Najbolje uspijeva na sunčanim i zasjenjenim terenima te područjima s obiljem kiše. Može rasti na gotovo svim vrstama tala, a najbolje mu odgovara kvalitetno humusno tlo. Razmnožava se sjemenom, ali i presadnicama koje se mogu nabaviti u većim vrtnim centrima.