Modrikača ili modra koturnica

Modrikača ili modra koturnica, latinski Clitocybe nuda ili Lepista nuda, jestiva je saprofitska gljiva koju nalazimo u listopadnim i šumama četinjača.

Francuski mikolog Pierre Bulliard opisao ju je pod latinskim nazivom Agaricus nudus 1790. godine. Paul Kummer smjestio ju je u rod Tricholoma, a Mordecai Cubitt Coke u rod Lepiota, iste 1871. godine no znanstvenici još uvijek nisu sigurni u koji je rod zapravo treba svrstati. Domaći je naziv dobila po svojoj modroljubičastoj boji.

Klobuk je glatke površine, doseže od 8 do 20 cm, u početku je konveksan s prema unutra savijenim rubovima, a kako se gljiva razvija postaje ravan, čak i blago konkavan i valovitog ruba. Klobuk mlade gljive je mat ljubičast, a sa zrelošću poprima smeđu boju.

Listići su pričvršćeni na stapci, gusto poredani, široki od 5 do 7 mm, najprije blijedo ljubičasti, kasnije ružičastosmeđi. Stapka je duga od 3 do 10 cm i od 1 do 3 cm široka, zadebljana ili ravna na kraju te s mogućim ostatcima. Boja je u početku blijedo ljubičasta, svjetlija nego u listića, a zrelošću stapka također smeđi. Puna je i vlaknasta, bez prstena. Spore ostavljaju bijeli do svijetlo ružičast otisak. Miris je osebujan i složen. Neke ljude podsjeća na cvjetni, a druge na miris zamrznutog soka od naranče.

Dosta je česta u Europi i Sjevernoj Americi, a sve je češća u Australiji, gdje je unesena. Uzgaja se u Britaniji, Nizozemskoj i Francuskoj pa čak i na Tajvanu. Rastu pojedinačno, raštrkane, u grupama ili klasterima, a znadu činiti i vilina kola. Nalazimo ih u šumama no nađu se i u parkovima i vrtovima. Budući da su saprofiti, rastu na trulom listincu, humusu i drugim organskim ostatcima, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, ali preferiraju četinjače jer im pašu kiselija tla.

Od elemenata je u modrikačama najviše kalija, a slijedi ga magnezij. Sadrže aminokiseline poput esencijalnih valina, leucina i lizina te neesencijalne kao što su glutaminska kiselina, aspartanska kiselina i alanin. Sadrže i šećer trehalozu koji je jestiv za većinu ljudi. Znanstvena istraživanja još nisu dala jasne pokazatelje o njihovom pozitivnom djelovanju na smanjenje šećera i lipida u krvi. Vrijeme branja je tijekom cijele jeseni, od rujna do studenog, odnosno do mrazova.

Važno je ne konzumirati modrikače sirove jer to može uzrokovati bol u želucu. Također, bolje je brati mlađe primjerke jer stariji mogu sadržavati puno vode. Za ove gljive je karakteristično da su guste i tvrde pa se moraju kuhati. Modrikače se mogu kuhati u gulašima, a kuhane se dobro slažu s kajganom, omletom, porilukom li lukom, crvenim ili bijelim mesom, ribama ili rižom ili se mogu čuvati u octu nakon blanširanja. Mogu se spravljati s dodatkom maslaca ili ulja. Modrikače su gljive blagog i sasvim dobrog okusa.

Mnogi tvrde da one iz uzgoja nisu toliko ukusne koliko one ubrane u prirodi. Nužno je upozoriti kako ni kuhana nije za svakoga jer u nekih osoba izaziva alergijske reakcije.

Postoji više sličnih vrsta unutar roda, ali su i one jestive. To su: busenasta koturnica (L.caespitosa), izvrnuta koturnica (L. flaccida), blijedo ljubičasta koturnica (L. glaucocana) i Rickeova koturnica (L. luscina). Modrikača se lako može zamijeniti s nekom od ljubičastih gljiva iz roda koprenki (Cotinarius). No koprenke će nakon nekoliko sati na papiru ostaviti rđasto smeđi otisak, imaju paučinaste tvorevine koje prekrivaju i tako štite dio listića i osim toga nemaju osebujan miris kao modrikače.

Otrovne među koprenkama su opasne jer se otrov koji bubrezi pročiste umjesto u urinarni trakt izlučuje u krvotok. Mudro je izbjegavati sve koprenke jer mogu uzrokovati oštećenje bubrega.