Lisičarke

Delikatesa, uz bok tartufima ili smrčcima, lako prepoznatljiva zbog ljevkastog oblika klobuka i poput žumanjka žute boje nekoć posluživana plemstvu, danas je poznata po čitavoj Europi.

Zanimljivo je da se ova vrsta može koristiti za bojanje vune, tkanina ili papira. Koristi se s amonijakom koji je u ulozi kiseline, a boja je mat žuta.

Čitava je gljiva intenzivne žute boje ili je narančasta, bijeli primjerci su rijetki. Stariji primjerci intenzivnije su boje, a oni izloženi jačem Suncu mogu biti bljeđe boje. Klobuk je promjera oko deset cm, ljevkastog oblika, gladak s gornje strane nepravilnog, valovitog i prema unutra povijenog ruba.

S donje strane su gusto poredani listići koji se gledano od ruba klobuka račvaju i podsjećaju na riječnu deltu, nastavljaju nepravilno prema centru i na kraju vidljivo spuštaju preko stapke. Stapka je obično duža od 2 cm i obično zakrivljene baze. Spore su eliptične, glatke i ostavljaju žut ili krem – bijeli otisak, ponekad s blijedo-ružičastim tonom.

Lisičarke su rasprostranjene diljem Europe od Skandinavije do Mediterana, a nalazi ih se i brojnim dijelovima Sjeverne Amerike, u gorama i nizinama. Rastu u klasterima, najčešće u šumama četinjača s puno mahovine, no često se nađu pod listopadnim stablima poput hrasta ili breze. Lisičarke su mikorizne gljive što znači da su vezane uz drveće kojem osiguravaju neka hranjiva i tako s njim žive u svojevrsnoj simbiozi. Vrijeme branja je od lipnja do studenog

Sadrže relativno veliku količinu vitamina C i kalija u svježem stanju i iznimno su bogate vitaminom D. Provitamin A, odnosno karoten zaslužan je za intenzivno obojenje ove gljive. Gljiva je bogata ugljikohidratima, vlaknima, mineralima, bjelančevinama i masnim kiselinama. Pripisuju joj se antimikrobna, antikancerozna i svojstva antioksidansa, moć smanjenja razine kolesterola, kao i preventivna svojstva kod koronarne bolesti srca i povišenog tlaka.

Gljiva koja neubrana širi blagi miris na marelice, smatra se i odličnom za konzumaciju, a neki šefovi je stavljaju uz bok s tartufom i smrčkom. Od lisičica se može spravljati juha, gusti umak ili sufle (podrazumijeva jelo tvrde korice izvana i s tekućim sadržajem iznutra). Dobro se slažu sa sirom, čilijem i raznim vrstama mesa. Mogu se sušiti i kao takve ne gube na intenzitetu okusa, koji je po nekima tada čak i bolji. Suhe lisičarke mogu se mljeti u brašno, a mogu se i zamrzavati, no ne na predugi vremenski rok jer u tom slučaju poprimaju kiselkast okus.

Slične vrste: Lažna lisičica (Hygrophoropsis aurantica ili Cantharellus aurantiacus) je narančaste boje koja je intenzivnija nego u narančastih primjeraka lisičice i s tamnim središtem klobuka te s pravilnim listićima. Važno je znati prepoznati razlike, jer je lažna lisičica teško probavljiva i može izazvati blage probavne smetnje, a i nije osobito ukusna. Daleko važnije je znati prepoznati sličnu gljivu zavodljivu lisičicu, lat. Omphalotus olearius, jer sadrži otrov muskarin i može izazvati ozbiljne probavne smetnje, najčešće u vidu jakih grčeva, povraćanja i proljeva.

Zavodnica je veća od lisičice, ima klobuk intenzivne narančaste, nikad žute boje i pravilne listiće, a raste u grupama, na panjevima listopadnog drveća. Još je sigurniji znak raspoznavanja bojenje ruku koje uzrokuje kada se ubere. Najsigurniji znak raspoznavanja podrazumijeva odnošenje zavodnice u tamnu prostoriju gdje će njezini listići pokazati svojstvo bioluminiscencije, odnoUkras šume sno zasvijetliti zelenim sjajem zbog enzima luciferaze.