Zlatna štitarka

Vrstu je prvi opisao njemački botaničar Heinrich Gottfried von Mattuschka (1734. – 1779.) i nadjenuo joj znanstveni naziv Agaricus aureus. Mikolozi su dugo razmatrali u koji rod svrstati ovu vrstu, a brojne rasprave vodile su se oko toga treba li je uvrstiti u Agaricaceae.

Neki su smatrali da ju je logičnije smjestiti u rod Pholiota. Danas je svrstana u zaseban rod Phaeolepiota kao jedina pripadajuća vrsta, a za to je zaslužan francuski mikolog André Maublanc (1880. – 1958.). Nedoumice oko svrstavanja u rod imaju za posljedicu da se vrsta može u literaturi pronaći pod najmanje 20 sinonima i uz imena trojice prirodnjaka uz uvriježeni znanstveni naziv. Umjereni pojas sjeverne hemisfere, Europa, Azija (Rusija, područje Kavkaza, Japan) i Sjeverna Amerika.

Raste po šumama četinjača, rjeđe listopadnim šumama, pojedinačno i u grupama. Raste na bogatim tlima, često uz običnu koprivu (lat. Urtica dioica L.). Zbog jedinstvenog izgleda vrlo je mala mogućnost zamjene s drugom vrstom. Klobuk je širine od 7 do 20 cm, a često dosegne 30 cm u promjeru. U početku gotovo okrugao i ljepljive površine, zatim konveksan, odnosno zvonolik, kasnije gotovo ravan, no s izbočinom u središtu. Boja je zlatno-smeđa ili tamnije narančasta, površina je suha i granulasta na opip. Mladi su primjerci svijetliji. Meso je gusto, blijede bijele ili žućkaste boje. Listići su spojeni s klobukom, gusti, blijedo žute ili hrđavo žute boje. Stručak je gotovo valjkast visine od 10 do 20 cm, pun, proširen na bazi. Prsten duže vrijeme potpuno prekriva stručak na način da je spojen s rubom klobuka. S vremenom se povuče pa postaje vidljiv goli gornji dio stručka koji je gladak i svijetliji od prstena. Donji dio ostaje presvučen prstenom pa se čini kao da je na stručak navučena tanka čarapa. Njegova površina nosi sitne granule. Ta karakteristika svakako doprinosi lakoj determinaciji vrste. Meso stručka jest svijetlo žuto, poprima tamniji ton u slučaju oštećenja. Spore su eliptične, glatke i žućkaste boje, a otisak spora jest svijetle žuto-smeđe boje.

Miris podsjeća na gorke bademe, a okus je blag i slatkast. Vrijeme nalaženja je od kolovoza do listopada. Pojava je izglednija ako je jesen topla.

Nekoć se smatrala uvjetno jestivom gljivom i preporučivalo se kuhati je 20 minuta. Danas se smatra nejestivom prvenstveno zbog prisustva cijanovodične kiseline koju je analizom ustanovio belgijski mikolog Heinemann 1942. godine. Cijanovodična kiselina odgovorna je za dojam mirisa gorkih badema (kod samih gorkih badema prisutna je u sjemenkama). Od aktivnih komponenti prisutni su lektini identificirani u ekstraktu pridobivenom iz gljive. Ni oni se ne smatraju povoljnima za organizam jer vežu šećere i ne razgrađuju se, već ostaju u krvotoku. Zbog toga ih nutricionisti nazivaju ljepljivim bjelančevinama. Osim toga, 2000. godine utvrđeno je da plodna tijela akumuliraju teške metale, od kojih najviše kadmija. Zabilježeno je kako je konzumacija kod osjetljivijih ljudi uzrokovala probavne smetnje. Navedeno poništava korisno antitumorsko svojstvo koje imaju polisaharidi ekstrahirani iz kulture micelija zlatne štitarke.