Broj i uzgoj koza u Hrvatskoj

Koze na hrvatskim prostorima obitavaju stoljećima, još od divljih izvornih oblika. Doista je na pojedinim područjima duga povijest uzgoja koza i tradicije proizvodnje kozjeg mlijeka (sira), mesa, kostrijeti i kože.

Potvrda toga su različiti arheološki nalazi pronađeni na mjestima značajnijeg i trajnijeg obitavanja koza. Vondraček-Mesar (1998./1999.) upućuje na arheološko nalazište u mjestu Vizače kod Valture (rimskom Nezakciju) kao na najraniju potvrdu uzgoja koza na području Istre, zaključujući da su koze bile dominantna vrsta stoke i u vremenu prije dolaska Rimljana na istarski poluotok. Većina je pronađenih životinjskih kostiju pripadala kozama, a kosti ostalih vrsta domaćih životinja bile su znatno rjeđe (Dorigo, 1994., cit. Vondraček-Mesar, 1998./1999.). Nalazi s tog lokaliteta upućuju na važnost kozarstva u svakodnevnom životu ondašnjeg stanovništva iako autorica tvrdi “da je riječ o usamljenom podatku iz tako davnog vremena, samo s jednog lokaliteta te da se ne može smatrati relevantnim za područje cijele Istre” i Hrvatske.

Međutim, navedeni nalaz sugerira vjerojatno istovjetnu uzgojnu situaciju i na drugim područjima istarskog poluotoka toga doba. Broj koza i njihova gospodarska važnost u ukupnom gospodarstvu hrvatske i na pojedinim hrvatskim područjima tijekom povijesti prilično su se mijenjali.

U prošlosti je uzgoj koza bio vrlo važan i dominantan na pojedinim područjima, ponajviše u Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori, Istri, Primorju i na otocima gdje su znatno manje mogućnosti za uzgoj drugih vrsta stoke, osobito goveda. Ožanić (1955.) tvrdi da je 1808. godine samo na području Dalmacije uzgajano 749.526 koza, što je bio “užasno velik broj za tako malo područje i velika opasnost za šumske zajednice, poglavito za mlada stabla”. Sličan odnos prema kozama imale su i sve kasnije vlasti, no ni jedna nije uspjela uništiti i iskorijeniti kozu jer je ona na kršu nezamjenjiva zbog iznimno skromnih zahtjeva i izdašne proizvodnje (Defilippis, 1997.). Premda su nesumnjivo bile egzistencijalno i gospodarski vrlo važne, koze su “došle na zao glas” zbog opetovanih tvrdnji kako su uzrokom velikih šteta na šumskim zajednicama, osobito na mladim nasadima. Još u vrijeme mletačke vlasti, nakon uočavanja ogoljelosti površina na nekim područjima Istre i na jadranskim otocima, počele su zabrane i ograničavanja držanja koza na otvorenom.

U vrijeme vladavine Austro-Ugarske dogodili su se važni preokreti u stavu i promišljanju o držanju koza. Beltram i Klanjšček (1947.) navode da je austrijska oblast, želeći zaštititi šume od prekomjernog brsta i šteta, kao prvu mjeru rješavanja krškog pitanja “objavila rat kozama”. S tom je svrhom 1844. godine izdan dekret za načelnu zabranu držanja koza u Goričkoj, a 1883. sličan dekret izdan je za cijelo područje Istre.

Držanje svakog pojedinog grla bilo je regulirano posebnom suglasnošću, čak i uz liječničku preporuku vlasniku o nužnosti konzumacije kozjih proizvoda, poglavito mlijeka. U dekretu koji se odnosio na područje Istre bila je predviđena i zapljena koza za koje nije bila izdana
dozvola za držanje, kao i kazna u visini jedne forinte za svako grlo. Dekret je dopuštao progon koza samo na određene pašnjake i to samo u vremenu između izlaska i zalaska sunca (tijekom dana). Tijekom noći koze su morale biti zatvorene (u staji i/ili dvorištu, toru, ispustu), a uglavnom su bile pripete (vezane konopom ili lancem). S ciljem opskrbe obitelji mesom, mlijekom, kožom, kostrijeti i dr., uglavnom je uzgajana hrvatska šarena koza (ranije poznata pod nazivom balkanska), dok je bilo znatno manje hrvatske bijele i istarske koze te drugih plemenitih (uvezenih) pasmina. Uslijed različitih utjecaja, gospodarskih, političkih ekoloških i socioloških, inzistiranja šumara o štetnosti koza i zaostalog mišljenja o kozama, godine 1954. donesen je Zakon o zabrani držanja koza na otvorenom, a njegove negativne posljedice razvidne su još i danas.

Međutim, osamdesetih godina dvadesetog stoljeća prešutno se ukida navedeni Zakon te dolazi do uvoza pasmina koza visokih genetskih mogućnosti za proizvodnju mlijeka i po uzoru na europske zemlje s razvijenim kozarstvom počinje proizvodnja i prerada kozjeg mlijeka (Mioč i Pavić, 2002.).Proizvodnja kozjeg mlijeka organizirana je i temelji se na uvezenim pasminama, ponajviše alpini i znatno manje sanskoj pasmini. Po podatcima Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (2022.) od ukupnog broja koza u matičnoj evidenciji (7.548 grla) ili 51,9 % čini francuska alpina, 33,2 % hrvatska šarena koza, 8,6 % sanska, 4,4 % hrvatska bijela koza, 1,0 % burska i 0,9 % istarska koza. Većinom se kozje mlijeko prerađuje u sir u većom siranama, ili i u obiteljskim gospodarstvima. U proizvodnji kozjeg mesa najzastupljenija je hrvatska šarena koza, zatim navedene mliječne pasmine te u znatno manjoj mjeri različiti križanci poznatog ili nepoznatog podrijetla.

Nažalost, burske je koze u Hrvatskoj sve manje pa su u evidenciji uzgojno valjanih grla evidentirana ukupno 93 grla te pasmine u tri uzgajivača (HAPIH, 2022.), iako se tu pasminu smatra jednom od najboljih pasmina koza za proizvodnju mesa. Bursku kozu koristi se za uzgoj u čistoj krvi te za različita križanja, ponajviše s hrvatskim izvornim pasminama. Prema podatcima Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (2022.) u Hrvatskoj se uzgaja 71.872 koza. Najviše koza uzgaja se na području triju srednjodalmatinskih županija: Splitsko-dalmatinskoj (20,24 %), Zadarskoj (18,97 %) i Šibensko-kninskoj (10,18 %), odnosno ukupno se u tri navedene županije uzgaja 35.501 grla ili 49,39 %.

Uzgoj koza većinom je organiziran u malim stadima (do 100 grla), pa je tako u populaciji uzgojno valjanih grla oko 72,7 % stada manjih od 100 grla od čega 34,5 % njih uzgaja do 25 grla, 19,1 % stada je od 26 do 50 grla, a u 19,1 % stada je od 51 do 100 grla. Samo se u 7,3 % stada uzgaja više od 200 grla (HAPIH, 2022.). Prosječna je proizvodnja mlijeka alpina koza u Hrvatskoj u 2021. godini bila 789,9 kg s 3,2 % mliječne masti (20,7 kg), 3,1 % bjelančevina (20,6 kg), a sanskih 881,2 kg mlijeka s 3,2 % mliječne masti (23,8 kg) i 3,1 % bjelančevina (22,7 kg). Prema podatcima FAO-a (2019.) u Hrvatskoj se uzgaja 82.000 koza.